Mada nikad nije bio osobito snažan, ima već prilično godina kako mi je otac vidno malaksao. Ni dosad baš nije spadao u neku silu, ali sad baš posustao. Ne bi to ni bilo toliko bitno (nije Sizif, da se uz brdo s kamenčugom pentra, a ni snaga, da klade valja) da svake jeseni ne treba spremiti drva za ogrev.
Džaba su nam preci ostavili dobre šume, kad nema ko da ih proređuje. Nisu ludi oni što u mladosti (i doba reprodukcije) "jure" sinove (pa im se možda i posreći). Mom ocu u deo pale tri ćerke, a nijedna među njima da bude drvoseča (dobro, ja umem da iscepam koji panj, da me mine želja).
I pre neki dan smo pravili plan kako da se dokopamo drva (u rođenoj šumi). Muka je što nemamo odgovarajuću fizičku snagu. Nema ko da zasuče rukave i zabaci sekiru na rame (dok po drvetu ne raspali): jedan zet ne seče drva u šumi (nema iskustva s testerom), a drugi ni na drvljaniku (greje se na gas).)
Rekoh tati: trebalo je da misliš o tom kad si udavao ćerke, sad je kasno (a znam, niko ne planira da ostari i onemoća). Najpre pitaš svakog kandidata: sečeš li ti, ljudino, drva u šumi? Ne? Žalim slučaj, onda, momče, ne poseduješ kvalifikacije neophodne za ovo mesto (ume zima da zagudi, pa šta ćemo onda, moj brajko, od ljubavi se ne živi nit pada drveće). Ćerko, biraj dalje, ovaj nije za našu kuću! (Šta, trebalo je i ja da potražim kakvog drvoseču? Znam jednog da paše: seče drveće kao zmaj... ali ne u mojoj šumi.)
Sad razumem onu staru muku srpsku. Džaba se moj stric od prostaka (s muškim naslednicima), koji su ga zbog ženskog poroda zadirkivali, branio izjavom da je ćerke teže napraviti (moraju da budu lepe). Nisu ludi oni pradedovi koji su kose čupali dok se muško dete u kući ne rodi. Ajd' što lozu i prezime produži, nego drvo može da prekrati (kad zazimi, valja se grejati). Ajd što je ćerka predviđena da održava tuđ odžak (gde li je taj dimnjak koji ja treba da oživim, gde ugarci koje treba da raspirim?) nego nije predviđena sekire da se laća.
Džaba su nam preci ostavili dobre šume, kad nema ko da ih proređuje. Nisu ludi oni što u mladosti (i doba reprodukcije) "jure" sinove (pa im se možda i posreći). Mom ocu u deo pale tri ćerke, a nijedna među njima da bude drvoseča (dobro, ja umem da iscepam koji panj, da me mine želja).
I pre neki dan smo pravili plan kako da se dokopamo drva (u rođenoj šumi). Muka je što nemamo odgovarajuću fizičku snagu. Nema ko da zasuče rukave i zabaci sekiru na rame (dok po drvetu ne raspali): jedan zet ne seče drva u šumi (nema iskustva s testerom), a drugi ni na drvljaniku (greje se na gas).)
Rekoh tati: trebalo je da misliš o tom kad si udavao ćerke, sad je kasno (a znam, niko ne planira da ostari i onemoća). Najpre pitaš svakog kandidata: sečeš li ti, ljudino, drva u šumi? Ne? Žalim slučaj, onda, momče, ne poseduješ kvalifikacije neophodne za ovo mesto (ume zima da zagudi, pa šta ćemo onda, moj brajko, od ljubavi se ne živi nit pada drveće). Ćerko, biraj dalje, ovaj nije za našu kuću! (Šta, trebalo je i ja da potražim kakvog drvoseču? Znam jednog da paše: seče drveće kao zmaj... ali ne u mojoj šumi.)
Sad razumem onu staru muku srpsku. Džaba se moj stric od prostaka (s muškim naslednicima), koji su ga zbog ženskog poroda zadirkivali, branio izjavom da je ćerke teže napraviti (moraju da budu lepe). Nisu ludi oni pradedovi koji su kose čupali dok se muško dete u kući ne rodi. Ajd' što lozu i prezime produži, nego drvo može da prekrati (kad zazimi, valja se grejati). Ajd što je ćerka predviđena da održava tuđ odžak (gde li je taj dimnjak koji ja treba da oživim, gde ugarci koje treba da raspirim?) nego nije predviđena sekire da se laća.
Нема коментара:
Постави коментар