Večeras sam iz Beograda stigla ranije i morala sam kući da idem pešice (ne mogu da čekam bus sat vremena).
Nadala sam se, pošto već beše pao mrak, da su radnici pokupili svoje alatke i okončali radni dan. Ali džaba sam se nadala. Zatekoh ih u punom poslu. Jedni nešto tovare u kamion, drugi kopaju ručno, bager rkće ko besan... Oči radničke i otud i otud, s obe strane, a ja moram da prođem između, ko kroz špalir. Dobro veče, rekoh dvojici prvih, a mlađih, na koje naleteh, ali oni me ne čuše.
Dobro veče, rekoh potom starijem čoveku, pa ga, kad je već upro pogled u mene, i upitah (da smanjim neprijatnost) hoću li ja moći da prođem (bager se beše posred puta poprečio). Ma kako nećeš ti da prođeš, odgovori on (ne znam je li to kompliment mojoj liniji ili sam mu zaličila na Banović Strahinju, kojem "svud su brodi" gde god mu se ćefne). I još dodade, želeći da razgovor potraje (kanda su, tako raštrkani u mraku, i usamljeni): kad će da se završi ta škola (kad mi je ranac na leđima, a zelena kapa na glavi, od kojih se godine jasno ni po danu ne vide). Biće, rekoh, diskretno se, više iz pristojnosti, osmehnuvši,odlazeći dalje, a on ostade za mnom da se smeje (svakako ko lud na brašno, ako ne u naćvama, ono bar u kašiki).
Dobro veče, rekoh i sledećoj dvojici (jedan s jedne strane, drugi s druge strane, ko ona dva jarca na brvnu, između kojih treba ja da prođem). Levi me pogleda (već su nam se oči susretale minulih jutara, sećam se), pa odmah skoči da zaustavi bageristu (sreća, te bagerista dobro čuje) i upozori me da pazim na blato. Ma daj, čoveče, samo da prođem već jednom, očistiću čizme. Napravih dva koraka, a on, otišavši preda mnom, baci mi (ipak kasno) pod noge neku dasku kao crveni tepih. Već sam zgazila u plitki glib, ali hvala, vrlo ste ljubazni.
Bagerista i sam oseti potrebu da mi se obrati (i on je od mene hteo koji tren pažnje; saobraćaj je zaustavljen, pa verovatno nemaju prilike da ćaskaju s prolaznicima, osobito prolaznicama): možete li (da prođete), gospođo? Aman, onaj me pita kad će kraj školi (pa neka i srednjoj, znači nemam više od osamnaest), a ovaj me naziva gospođom (gde ću da se udajem maloletna).
A iza bagera, taman da poslednjem poželim dobro veče, kad on, ako me oči i položaj njegovog tela ne prevariše, mokri (nije se nadao da će iko prolaziti). E baš da ti ne bude toliko dobro, sad si našao, mogao si malo bar da se zakloniš.
Noć je već osvajala iskaljani (na jednom mestu, teškim mašinama, gotovo raspolućen) drum, pa još jasnije biva kako su im oči užagrile. Svi bulje, manje ili više očigledno, u me ili za mnom (ne osvrćem se, ali znam). I to ne zato što sam ja neka vanredna lepotica, no što je to u prirodi uličnim radnicima (da žensko kraj njih ne može proći, a da im ne poispadaju oči). Radnici na putu (ili radovi, svejedno, neće se kanal iskopati sam), upozorenje je koje za žene treba da ima dodatno značenje.
Nadala sam se, pošto već beše pao mrak, da su radnici pokupili svoje alatke i okončali radni dan. Ali džaba sam se nadala. Zatekoh ih u punom poslu. Jedni nešto tovare u kamion, drugi kopaju ručno, bager rkće ko besan... Oči radničke i otud i otud, s obe strane, a ja moram da prođem između, ko kroz špalir. Dobro veče, rekoh dvojici prvih, a mlađih, na koje naleteh, ali oni me ne čuše.
Dobro veče, rekoh potom starijem čoveku, pa ga, kad je već upro pogled u mene, i upitah (da smanjim neprijatnost) hoću li ja moći da prođem (bager se beše posred puta poprečio). Ma kako nećeš ti da prođeš, odgovori on (ne znam je li to kompliment mojoj liniji ili sam mu zaličila na Banović Strahinju, kojem "svud su brodi" gde god mu se ćefne). I još dodade, želeći da razgovor potraje (kanda su, tako raštrkani u mraku, i usamljeni): kad će da se završi ta škola (kad mi je ranac na leđima, a zelena kapa na glavi, od kojih se godine jasno ni po danu ne vide). Biće, rekoh, diskretno se, više iz pristojnosti, osmehnuvši,odlazeći dalje, a on ostade za mnom da se smeje (svakako ko lud na brašno, ako ne u naćvama, ono bar u kašiki).
Dobro veče, rekoh i sledećoj dvojici (jedan s jedne strane, drugi s druge strane, ko ona dva jarca na brvnu, između kojih treba ja da prođem). Levi me pogleda (već su nam se oči susretale minulih jutara, sećam se), pa odmah skoči da zaustavi bageristu (sreća, te bagerista dobro čuje) i upozori me da pazim na blato. Ma daj, čoveče, samo da prođem već jednom, očistiću čizme. Napravih dva koraka, a on, otišavši preda mnom, baci mi (ipak kasno) pod noge neku dasku kao crveni tepih. Već sam zgazila u plitki glib, ali hvala, vrlo ste ljubazni.
Bagerista i sam oseti potrebu da mi se obrati (i on je od mene hteo koji tren pažnje; saobraćaj je zaustavljen, pa verovatno nemaju prilike da ćaskaju s prolaznicima, osobito prolaznicama): možete li (da prođete), gospođo? Aman, onaj me pita kad će kraj školi (pa neka i srednjoj, znači nemam više od osamnaest), a ovaj me naziva gospođom (gde ću da se udajem maloletna).
A iza bagera, taman da poslednjem poželim dobro veče, kad on, ako me oči i položaj njegovog tela ne prevariše, mokri (nije se nadao da će iko prolaziti). E baš da ti ne bude toliko dobro, sad si našao, mogao si malo bar da se zakloniš.
Noć je već osvajala iskaljani (na jednom mestu, teškim mašinama, gotovo raspolućen) drum, pa još jasnije biva kako su im oči užagrile. Svi bulje, manje ili više očigledno, u me ili za mnom (ne osvrćem se, ali znam). I to ne zato što sam ja neka vanredna lepotica, no što je to u prirodi uličnim radnicima (da žensko kraj njih ne može proći, a da im ne poispadaju oči). Radnici na putu (ili radovi, svejedno, neće se kanal iskopati sam), upozorenje je koje za žene treba da ima dodatno značenje.
Нема коментара:
Постави коментар