Deca obično žele da liče na mamu ili tatu. A kad Petri beše tri-četiri godine, imala je nedoumicu, što konačno podeli s majkom: Da li dete može da liči na ujaka? Neobično beše svima. Ali dobro: ujak krupan, naočit...
Zašto želiš da ličiš na ujaka, pitala je mama, zato što je lep, što je visok? Zato što je bogat, odgovorila ćerka. Tako mala, a već izuzetno mudra.
Ne možemo birati ko će nas začeti i roditi, pa bar da odlučujemo na koga ćemo ličiti. Nemamo ništa od plavih očiju i prćastog nosa kao u tetke, od bujne kose poput mamine... Slaba nam vajda od tatine tvrdoglavosti, dedine tolerantnosti, babinih jagodica... Od lepote pogotovo slaba vajda.
Zašto želiš da ličiš na ujaka, pitala je mama, zato što je lep, što je visok? Zato što je bogat, odgovorila ćerka. Tako mala, a već izuzetno mudra.
Ne možemo birati ko će nas začeti i roditi, pa bar da odlučujemo na koga ćemo ličiti. Nemamo ništa od plavih očiju i prćastog nosa kao u tetke, od bujne kose poput mamine... Slaba nam vajda od tatine tvrdoglavosti, dedine tolerantnosti, babinih jagodica... Od lepote pogotovo slaba vajda.
Ličiš lepo na ujaka, pa se u bazenu praćaš: i ne brineš: život ište, al' imaš čime da mu plaćaš.
Нема коментара:
Постави коментар