Pre neku godinu Matija je s mamom proveo nekoliko dana u bolnici. Posetila sam ih nakon druge bolničke noći. A cimerka im, ispostavi se, beše romske nacionalnosti, s osamnaestomesečnom bebom (koja vazda kmeči i ne dopušta da joj se priđe).
Iznenadila sam se, moram priznati. Ne što ja imam nešto protiv, nego što nisam znala da je cimerka Romkinja. Nisam rasista, daleko bilo, nemam predrasude, ali eto društvo ih implicitno nameće: što bi se to moralo naglašavati? Doduše, isto bih očekivala i da je Britanka, Rumunka, Mađarica...
Normalno sam razgovarala sa ženom. Štaviše, trudila sam se da nikako ne pomisli da je ignorišem ili zapostavljam. Ni to preterivanje nije normalno, ali pošto znam kako ih inače u društvu tretiraju, osetila sam potrebu da joj stavim do znanja kako ja nisam deo te mase i da joj na neki način nadomestim poštovanje koje mnogi uskraćuju njenom narodu.
Kad se sestra sutradan vratila kući, donela mi je od cimerke velike pozdrave. Kako ti je lepa sestra, rekla kad sam izašla. (Jakako, sva šarena, ko proleće.) I dobra, baš se vidi kako je dobra. Jeste, potvrdila moja sestra, i dobra, stalno čuva našu decu, ona nema svoju. I kako čita knjigu (Matiji slikovnicu o krtici i izmetu raznih životinja... eto takve knjige tetka deci bira), ukazala je na moje čitalačke sposobnosti. (Izražajno čitanje je najmanje što sam mogla da naučim u gimnaziji, upisavši smer spiker-voditelj programa.) Pa kako se lepo oblači, divila se. Prepoznala njihov stil, našalih se. Ja htela da kažem, našali se i sestra: Voli ona tako da se oblači, ciganski! Ali rekla: Ona nosi samo te jake boje, ne nosi ništa tamno. Volim ja to, rekla cimerka. (Pa ko da ne voli zeleno ko šume, žuto ko maslačak, roze ko zumbuli, plavo ko procepak, crveno ko gladiole, narandžasto kao pomorandže?!)
Možda nisam ciganske krvi, ali mi takve misli i osećanja. To što je nju toliko očaralo u stvari je duša, široka i topla, naklonjena svemu ljudskom i čistom, duša u kojoj ima mesta za sve dobre ljude, bez obzira na njihovu boju kože i etničku pripadnost, na društveni ili intelektualni nivo. Svidela joj se moja jednostavnost i skromnost jer, naposletku, svi smo mi ništavna, kratkotrajna bića. Niko od nas nije vredniji i dostojniji života od drugih. Niko.
Iznenadila sam se, moram priznati. Ne što ja imam nešto protiv, nego što nisam znala da je cimerka Romkinja. Nisam rasista, daleko bilo, nemam predrasude, ali eto društvo ih implicitno nameće: što bi se to moralo naglašavati? Doduše, isto bih očekivala i da je Britanka, Rumunka, Mađarica...
Normalno sam razgovarala sa ženom. Štaviše, trudila sam se da nikako ne pomisli da je ignorišem ili zapostavljam. Ni to preterivanje nije normalno, ali pošto znam kako ih inače u društvu tretiraju, osetila sam potrebu da joj stavim do znanja kako ja nisam deo te mase i da joj na neki način nadomestim poštovanje koje mnogi uskraćuju njenom narodu.
Kad se sestra sutradan vratila kući, donela mi je od cimerke velike pozdrave. Kako ti je lepa sestra, rekla kad sam izašla. (Jakako, sva šarena, ko proleće.) I dobra, baš se vidi kako je dobra. Jeste, potvrdila moja sestra, i dobra, stalno čuva našu decu, ona nema svoju. I kako čita knjigu (Matiji slikovnicu o krtici i izmetu raznih životinja... eto takve knjige tetka deci bira), ukazala je na moje čitalačke sposobnosti. (Izražajno čitanje je najmanje što sam mogla da naučim u gimnaziji, upisavši smer spiker-voditelj programa.) Pa kako se lepo oblači, divila se. Prepoznala njihov stil, našalih se. Ja htela da kažem, našali se i sestra: Voli ona tako da se oblači, ciganski! Ali rekla: Ona nosi samo te jake boje, ne nosi ništa tamno. Volim ja to, rekla cimerka. (Pa ko da ne voli zeleno ko šume, žuto ko maslačak, roze ko zumbuli, plavo ko procepak, crveno ko gladiole, narandžasto kao pomorandže?!)
Možda nisam ciganske krvi, ali mi takve misli i osećanja. To što je nju toliko očaralo u stvari je duša, široka i topla, naklonjena svemu ljudskom i čistom, duša u kojoj ima mesta za sve dobre ljude, bez obzira na njihovu boju kože i etničku pripadnost, na društveni ili intelektualni nivo. Svidela joj se moja jednostavnost i skromnost jer, naposletku, svi smo mi ništavna, kratkotrajna bića. Niko od nas nije vredniji i dostojniji života od drugih. Niko.
Нема коментара:
Постави коментар