Teglica sa šećerom u početku je stajala u visećem delu, nad smederevcem. Potom je premeštena na policu u špajzu (gde se nalazi električni šporet, na kojem se kafa najčešće kuva). Ovih dana je tamo ne zatekoh i nisam imala ideju gde bih je tražila, a ni volju da se u potragu upustim. Iz sobe koja nam služi kao magacin donela sam pakovanje šećera. Onda sam saznala da se teglica nalazi u visećem delu, ali sad iznad sudopere, gde su šoljice za kafu. Ne znam uzrok toj seobi, sem ako nije da šećer Staši ne bude na dohvat ruke. (Svejedno, volela bih da dobijem neki dopis svaki put kad se neki od bitnih kuhinjskih artikala izmesti.)
Izgleda da neke žene ne trpe monotoniju i trude se da u svakodnevni život unesu živost tako što predmete prebacuju iz ugla u ugao, s police u vitrinu, iz vitrine u... pi... materinu. Meni to ide na živce. Ako nečemu jednom odredim mesto, nemam potrebe niti želim da ga odatle ikad pomerim. Nemam potrebu da bar jednom godišnje guram ormar iz levog ugla u desni, niti da krevet što stoji kraj vrata prebacujem do prozora... pa iduće godine (ako ne pre) da sve vraćam na prethodno mesto. Naprotiv, takve aktivnosti mene onespokojavaju. Dok neke rutina i predvidljivost plaše, meni to baš paše.
Da bih ja bila iole spokojna i srećna, sve stvari moraju, ako je moguće, zauvek stajati na istom mestu (kad jednom pronađem ono koje smatram odgovarajućim). Zato je bolje što muža nemam. Kad nema nekog da se pod njime ulegne dvosed i da po njemu pada prašina, dok veruje da je na najboljem mestu na svetu. Moja saznanja kazuju da taj često zna da odluta. A šta će meni da ga tražim po tuđim kućama? Bolje da sam mirna i sama.
Izgleda da neke žene ne trpe monotoniju i trude se da u svakodnevni život unesu živost tako što predmete prebacuju iz ugla u ugao, s police u vitrinu, iz vitrine u... pi... materinu. Meni to ide na živce. Ako nečemu jednom odredim mesto, nemam potrebe niti želim da ga odatle ikad pomerim. Nemam potrebu da bar jednom godišnje guram ormar iz levog ugla u desni, niti da krevet što stoji kraj vrata prebacujem do prozora... pa iduće godine (ako ne pre) da sve vraćam na prethodno mesto. Naprotiv, takve aktivnosti mene onespokojavaju. Dok neke rutina i predvidljivost plaše, meni to baš paše.
Da bih ja bila iole spokojna i srećna, sve stvari moraju, ako je moguće, zauvek stajati na istom mestu (kad jednom pronađem ono koje smatram odgovarajućim). Zato je bolje što muža nemam. Kad nema nekog da se pod njime ulegne dvosed i da po njemu pada prašina, dok veruje da je na najboljem mestu na svetu. Moja saznanja kazuju da taj često zna da odluta. A šta će meni da ga tražim po tuđim kućama? Bolje da sam mirna i sama.
Нема коментара:
Постави коментар