Čitav dan, i to ne samo današnji, jurcam ko bez lave, nemam kad ni da
jedem. Krojim zečeve, pravim korpe, brišem nos Injatu, hranim mačke,
trčim da obujem Stašu, pojim mačke, donosim Injatu da jede, brišem nos
Staši, krojim zečje šape, oči, stomake, branim se od žute mačke što mi
se uvaljuje u krilo (a ja u poslu), branim se od šarene mačke što mi se
penje na leđa... Od tri velika kartona Injat reši da napravi kuću kraj
prozora. Ali plafon stalno pada. Morala sam da se umešam
i učvrstim rađevinu. I onda se mojim sestrićima prohte da budu jaanjci.
Bleje, bleje, palacaju jezikom, a ja blenem kao ovca. Kad ćeš jednom da
naučiš da kad ovako radim (otvara usta i istrura jezik) to znači da sam
žedan, obrecnu se Injat, prekinuvši umilno blejanje. A, izvini, nešto
sam rasejana, evo stiže voda. Odluče jaanjci da onu kartonsku kuću
preimenuju u štalu, u skladu sa sopstvenom metamorfozom od dozlaboa
nestašne dece u krotke jaanjce. Ali i sa štalom beše muke. Malo-malo,
sruši joj se krov. Jedno janja zapomaže, a druo dotrči u kupatilo da mi
kaže kako je janje u nevolji. I ja šta ću, trk u sobu, diži štalu,
spasavaj. Taman se vratim da perem zube (moram na hor), a dotrči druo da
me obavesti o nesreći. Štala se naizmenično ruši na jedno, pa na druo.
Konačno se dosetih da im pustim neki crtać sa zekama, te nađoh malo mira. I dok sam dolazila k sebi i točila vodu u kuhinji, pade mi poled na TV....
Što, bre, nisam mola da budem ko ove starlete (i da me vidi bo)? Samo se pućim, isturam sise i uzicu, i jedina mi bria ko će me povaliti posle, a ko pre. Mirna im (prazna) lava.
Ali jok. Moram ja da budem kreativna, moram ja da dizajniram, da stvaram. Ni tetka ko tetka nisam mola da budem. Hoću ja da budem tetka nad tetkama. I da pripovedam, i da recitujem, i da lumim, i da kuvam, i da mesim, i da šetam, trčim, skačem kao zeka... I da crtam, i da bojim, i da lepim i da krojim... Zato pre neki dan Stašina vaspitačica reče: Baš ti je ta tetka čarobna. A puca mi kičma od tolike ambicioznosti i čarobnosti. A da sam starleta, da mi mozak baš ničim ne smeta dok se život vrti oko sisa i dupeta.
Konačno se dosetih da im pustim neki crtać sa zekama, te nađoh malo mira. I dok sam dolazila k sebi i točila vodu u kuhinji, pade mi poled na TV....
Što, bre, nisam mola da budem ko ove starlete (i da me vidi bo)? Samo se pućim, isturam sise i uzicu, i jedina mi bria ko će me povaliti posle, a ko pre. Mirna im (prazna) lava.
Ali jok. Moram ja da budem kreativna, moram ja da dizajniram, da stvaram. Ni tetka ko tetka nisam mola da budem. Hoću ja da budem tetka nad tetkama. I da pripovedam, i da recitujem, i da lumim, i da kuvam, i da mesim, i da šetam, trčim, skačem kao zeka... I da crtam, i da bojim, i da lepim i da krojim... Zato pre neki dan Stašina vaspitačica reče: Baš ti je ta tetka čarobna. A puca mi kičma od tolike ambicioznosti i čarobnosti. A da sam starleta, da mi mozak baš ničim ne smeta dok se život vrti oko sisa i dupeta.
Нема коментара:
Постави коментар