Doktor joj je zakazao porođaj za nedelju, i ona nije imala nameru da se porodi pre. Ali moj sestrić, izgleda, nije hteo da poštuje ugovoreni termin: odužilo mu se vreme, ne može više da čeka!
Žali se sestra da je nešto steže, kontam da su to kontrakcije. I pitam, znalački: „Koliko se često javljaju?“ A ona nije ni merila! Tek tada poče da štopuje vreme. Al' sam autoritet, ko da sam šestoro dece rodila! Na pet minuta, pa na sedam, pa na pet.. ko će znati... Pitam: „Pa imaš li drugačiji osećaj no prethodnih dana?!“(Moja analitičnost zlata vredi!) Da, nikad je nije ovoliko stezalo oko stomaka. Ama, ženo, moraš u porodilište, ili u hitnu!
"A šta ako bude nešto“, upita ona, i istovremeno prsnusmo u smeh. Pa NEŠTO mora da bude, kad-tad, ne možeš izbeći. Ako je vreme, ne možeš ti da otkažeš porođaj (nisi Georgina, to je književna privilegija).
"Šta ću u hitnu?", obrecnu se. "Nisu to ginekolozi!" (Nisu, ali moraju štogod znati i o rađanju: ako nisu kumovali, kroz plot su gledali!)
"Ništa ne boli", brani se ona, "to treba da boli!" "Mada", dodade, "neke žene kažu da nisu imale bolove". Govori mi kontradiktorne stvari, ali... u drugom je stanju, mora se imati u vidu. Kao da traži oslonac za svoju želju da čeka nedelju.
Svejedno, ni sestra ni zet se ne usuđuju da odu na spavanje. Možda bi i otišli, da ih sve vreme ne nagriza crv sumnje (JA). Čekajući kojem će se privoleti carstvu, ja uspavah sestričinu. I onda prelomismo: pokupismo prnje i krenusmo za Beograd, ali najpre svratismo u hitnu službu. I tamo, posle pregleda (jadne trudne žene: nema pred kim ne rašire noge), rekoše: "Otvoreni ste tri prsta." (Nikad mi nije jasno čiji to prsti služe kao mera -- mogu biti tanani, lopovski, a i debeli kao ćutuk. Što, brate, lepo ne uzmu lenjir, pa da znamo precizno.)
"Takvo stanje može potrajati nekoliko dana, a možete se i u toku noći otvoriti." Ona i dalje gunđa da joj se ne ide. Aman, ako treba da budem tetkica, ne moram da budem i babica (nisam za to iole stručna)! Može da bude, a može i da ne bude: ako ne bude, nikom ništa... al' ako BUDE – obrali smo zelen bostan. Pa ti sad gledaj šta ćeš...
Već beše prošla ponoć, na ulicama nigde nikog, sem onih koje muke (porođajne, recimo) gone. Dok se parkiramo, medicinska sestra tupo zuri kroz prozor u nas (i glođe nešto, užina). Doktor mlad, zelen (mislim, u zelenom mantilu –- odmah mi je bio simpatičan) zbija šalu, i kaže sestri: "Evo ti još jedne trudnice!" (Sudeći po srdačnom dočeku, te noći patili su od manjka trudnica i viška dokolice.) "Dobro nam došla (zabava može da počne)", prihvata ona mirno i rutinski, ko prodavačica kutiju čipsa iz magacina. Porođaj je za njih ko kad treba da sleti još jedan od gomile proizvoda safabričke trake. Pa njima je dete roditi ko... dobar dan (kad ne prolazi kroz njihove noge... inače bi im pao mrak na oči), sitnica (mada ova naša „sitnica“ ima blizu četiri kila).
Kad uzmem sve u obzir, razumem onu do grla, i preko glave, zamotanu Palestinku (recimo) koja u holu nervozno šetaše i mrmljaše neku molitvu. Al' ovde, vala, ako ti se ginekolog ne nađe pri ruci (da ne kažem pri... znate već -- deca se ne rađaju iz ekstremiteta, to je božanska privilegija: samo Dionis, doduše zbog nemilih okolnosti, iz bedra se, i to očevog, rodio), nije ti bog (koji god on bio) od naročite pomoći. (Svevišnji se samo pomakne u stranu i nadzire situaciju: kroz prste.)
Palestinku su kasnije jedva nagnali da se svuče i s odeljenja uklonili sve muške glave... ne bi li pristala da se porodi. Kako li se te žene porađaju u svojoj zemlji? Možda su im svi ginekolozi istopolni. A po meni, kad noge moraju (a MORAJU) da se rašire -- nebitan je i broj i pol onih koji međ' njih vire.
Hajd' ako neće da skinu maramu (kako im ne pripadne muka od vrućine?), ali suknju do zemlje?! (Oči sokolove ne bi dete sagledale u tom tunelu... a i dete valjda treba najpre da ugleda svetlost dana, a ne zagasiti štof.)
I zet i ja smo pomalo unezvereni i smeteni, a sestra, kao i prošlog puta, pribrana i staložena. I odvedoše je, u te tajanstvene odaje, u kojima, na vrlo nedostojanstven način, postaju majke. Fraza „dići sve četiri uvis“ ovde ima sasvim specifično značenje. A dignute noge (naročito oaza među njima) često imaju gomilu medicinski zainteresovanih posmatrača (iako je sve kao na dlanu, posebno studenti razrogače oči, da im nešto ne promakne.
I tu su naše porođajne muke postale intenzivnije (te muke, izgleda, članovi porodice trpe koliko i sama porodilja). Na svakih pet minuta do jutra sam se trzala (to su već učestale kontrakcije... pred sam porođaj). Tek kad mi zet potvrdi da je dečak izvirio iz "jazbine", mogla sam da odahnem. Kad se dete rađa, to je kao da na stanici, recimo železničkoj (nekako mi tajanstvenije, arhaičnije, romantičnije...), željno, a ozbiljni i ćutljivi, iščekujete nekog dragog... i kad konačno promoli glavu kroz „prozor“, nastane opšta radost.
Žali se sestra da je nešto steže, kontam da su to kontrakcije. I pitam, znalački: „Koliko se često javljaju?“ A ona nije ni merila! Tek tada poče da štopuje vreme. Al' sam autoritet, ko da sam šestoro dece rodila! Na pet minuta, pa na sedam, pa na pet.. ko će znati... Pitam: „Pa imaš li drugačiji osećaj no prethodnih dana?!“(Moja analitičnost zlata vredi!) Da, nikad je nije ovoliko stezalo oko stomaka. Ama, ženo, moraš u porodilište, ili u hitnu!
"A šta ako bude nešto“, upita ona, i istovremeno prsnusmo u smeh. Pa NEŠTO mora da bude, kad-tad, ne možeš izbeći. Ako je vreme, ne možeš ti da otkažeš porođaj (nisi Georgina, to je književna privilegija).
"Šta ću u hitnu?", obrecnu se. "Nisu to ginekolozi!" (Nisu, ali moraju štogod znati i o rađanju: ako nisu kumovali, kroz plot su gledali!)
"Ništa ne boli", brani se ona, "to treba da boli!" "Mada", dodade, "neke žene kažu da nisu imale bolove". Govori mi kontradiktorne stvari, ali... u drugom je stanju, mora se imati u vidu. Kao da traži oslonac za svoju želju da čeka nedelju.
Svejedno, ni sestra ni zet se ne usuđuju da odu na spavanje. Možda bi i otišli, da ih sve vreme ne nagriza crv sumnje (JA). Čekajući kojem će se privoleti carstvu, ja uspavah sestričinu. I onda prelomismo: pokupismo prnje i krenusmo za Beograd, ali najpre svratismo u hitnu službu. I tamo, posle pregleda (jadne trudne žene: nema pred kim ne rašire noge), rekoše: "Otvoreni ste tri prsta." (Nikad mi nije jasno čiji to prsti služe kao mera -- mogu biti tanani, lopovski, a i debeli kao ćutuk. Što, brate, lepo ne uzmu lenjir, pa da znamo precizno.)
"Takvo stanje može potrajati nekoliko dana, a možete se i u toku noći otvoriti." Ona i dalje gunđa da joj se ne ide. Aman, ako treba da budem tetkica, ne moram da budem i babica (nisam za to iole stručna)! Može da bude, a može i da ne bude: ako ne bude, nikom ništa... al' ako BUDE – obrali smo zelen bostan. Pa ti sad gledaj šta ćeš...
Već beše prošla ponoć, na ulicama nigde nikog, sem onih koje muke (porođajne, recimo) gone. Dok se parkiramo, medicinska sestra tupo zuri kroz prozor u nas (i glođe nešto, užina). Doktor mlad, zelen (mislim, u zelenom mantilu –- odmah mi je bio simpatičan) zbija šalu, i kaže sestri: "Evo ti još jedne trudnice!" (Sudeći po srdačnom dočeku, te noći patili su od manjka trudnica i viška dokolice.) "Dobro nam došla (zabava može da počne)", prihvata ona mirno i rutinski, ko prodavačica kutiju čipsa iz magacina. Porođaj je za njih ko kad treba da sleti još jedan od gomile proizvoda safabričke trake. Pa njima je dete roditi ko... dobar dan (kad ne prolazi kroz njihove noge... inače bi im pao mrak na oči), sitnica (mada ova naša „sitnica“ ima blizu četiri kila).
Kad uzmem sve u obzir, razumem onu do grla, i preko glave, zamotanu Palestinku (recimo) koja u holu nervozno šetaše i mrmljaše neku molitvu. Al' ovde, vala, ako ti se ginekolog ne nađe pri ruci (da ne kažem pri... znate već -- deca se ne rađaju iz ekstremiteta, to je božanska privilegija: samo Dionis, doduše zbog nemilih okolnosti, iz bedra se, i to očevog, rodio), nije ti bog (koji god on bio) od naročite pomoći. (Svevišnji se samo pomakne u stranu i nadzire situaciju: kroz prste.)
Palestinku su kasnije jedva nagnali da se svuče i s odeljenja uklonili sve muške glave... ne bi li pristala da se porodi. Kako li se te žene porađaju u svojoj zemlji? Možda su im svi ginekolozi istopolni. A po meni, kad noge moraju (a MORAJU) da se rašire -- nebitan je i broj i pol onih koji međ' njih vire.
Hajd' ako neće da skinu maramu (kako im ne pripadne muka od vrućine?), ali suknju do zemlje?! (Oči sokolove ne bi dete sagledale u tom tunelu... a i dete valjda treba najpre da ugleda svetlost dana, a ne zagasiti štof.)
I zet i ja smo pomalo unezvereni i smeteni, a sestra, kao i prošlog puta, pribrana i staložena. I odvedoše je, u te tajanstvene odaje, u kojima, na vrlo nedostojanstven način, postaju majke. Fraza „dići sve četiri uvis“ ovde ima sasvim specifično značenje. A dignute noge (naročito oaza među njima) često imaju gomilu medicinski zainteresovanih posmatrača (iako je sve kao na dlanu, posebno studenti razrogače oči, da im nešto ne promakne.
I tu su naše porođajne muke postale intenzivnije (te muke, izgleda, članovi porodice trpe koliko i sama porodilja). Na svakih pet minuta do jutra sam se trzala (to su već učestale kontrakcije... pred sam porođaj). Tek kad mi zet potvrdi da je dečak izvirio iz "jazbine", mogla sam da odahnem. Kad se dete rađa, to je kao da na stanici, recimo železničkoj (nekako mi tajanstvenije, arhaičnije, romantičnije...), željno, a ozbiljni i ćutljivi, iščekujete nekog dragog... i kad konačno promoli glavu kroz „prozor“, nastane opšta radost.
Нема коментара:
Постави коментар