Došli su jutros u gumenim čizmama. Mojamo da idemo u cumu, jeka ci, podseti me Staša. Jeste, rekla sam. Navukoh svoje šarene čizme od gume. Rekla sam (i jedva čekam). Žućku nisam, ali je pošao za nama i bez poziva i bez dozvole.
Ignjat je bio samoimenovani vođa i kretao se preko oranja prvi, s nekom motkadžom u ruci. Iza sebe je rasporedio mene, a iza mene Stašu. Za Stašom se prikradao Žućko. Iza plota šarplaninac je lajao na neobičnu kolonu.
U sveže pooranoj zemlji do šume Ignjat vide pogodnu parcelu za jagode: "Ovde ćemo da posadimo jagode, da imamo puuno!" Nikakav problem, samo ne znam ko će da ih okopava. (Baba se nešto opire, a bila je glavna kopačica.) "Jaoo, prsnuću od tih jabuka", (z)buni se Staša. "Što", pitam. "Co baba i deda nicu dzacadili." Pa jeste, vala, bezobrazluk; zasejali kojekakvog luka, a nijednu jagodicu da zasade.
Motkom je Ignjat, kako i priliči muškoj glavi, pred nama tobože rasklanjao grančice, krčio nam put. A onda se sva šuma zaplavi od procepka. "Jaoo, čujete li ovo, čujete?", upitah ushićena. Oboje zanemeše, a trenutak potom opet zapeva ptičica -- duša nam se razli od miline.
U potočiću koji je više bara Ignjat je potom pecao ribe. Upecao je jednu piranu i jednu ajkulu, da se zna. Staša je tvrdila da će Žućko pojesti piranu, ali Žućko nije želeo da posti (i rizikuje da ga riba oglođe do kosti).
Onda smo se uspeli uzbrdo da vidimo ima li i ljubičica na starom mestu. (Nema ih još.) Ignjat se trapavo oslanjao o onaj štap, a Stapa tražila moju pomoć: "Ocec da mi pomognec?" Hoću, naravno. A ti pamti pa vrati (kad se tetka niz vreme počne kotrljati). Osvrnuvši se i pogledavši ka potoku i preko potoka na gore do zemljanog puta, Ignjat s nama podeli oduševljenje: "Vidi kako dobar pogled!" Pa stvarno, predivno. I puna nam srca: njima zbog pogleda što se veru po drveću, meni što u prirodi pronalaze sreću. Postoja malo Ignjat, pa pogleda levo, te reče: "Ako je tamo medved, gotovi smo!" Zatim pogleda desno i upozori nas: "A ako je tamo vuk, i onda smo gotovi!" Sreća da tih zverki u našoj šumi nema, ni zdesna ni sleva.
Ignjat je bio samoimenovani vođa i kretao se preko oranja prvi, s nekom motkadžom u ruci. Iza sebe je rasporedio mene, a iza mene Stašu. Za Stašom se prikradao Žućko. Iza plota šarplaninac je lajao na neobičnu kolonu.
U sveže pooranoj zemlji do šume Ignjat vide pogodnu parcelu za jagode: "Ovde ćemo da posadimo jagode, da imamo puuno!" Nikakav problem, samo ne znam ko će da ih okopava. (Baba se nešto opire, a bila je glavna kopačica.) "Jaoo, prsnuću od tih jabuka", (z)buni se Staša. "Što", pitam. "Co baba i deda nicu dzacadili." Pa jeste, vala, bezobrazluk; zasejali kojekakvog luka, a nijednu jagodicu da zasade.
Motkom je Ignjat, kako i priliči muškoj glavi, pred nama tobože rasklanjao grančice, krčio nam put. A onda se sva šuma zaplavi od procepka. "Jaoo, čujete li ovo, čujete?", upitah ushićena. Oboje zanemeše, a trenutak potom opet zapeva ptičica -- duša nam se razli od miline.
U potočiću koji je više bara Ignjat je potom pecao ribe. Upecao je jednu piranu i jednu ajkulu, da se zna. Staša je tvrdila da će Žućko pojesti piranu, ali Žućko nije želeo da posti (i rizikuje da ga riba oglođe do kosti).
Onda smo se uspeli uzbrdo da vidimo ima li i ljubičica na starom mestu. (Nema ih još.) Ignjat se trapavo oslanjao o onaj štap, a Stapa tražila moju pomoć: "Ocec da mi pomognec?" Hoću, naravno. A ti pamti pa vrati (kad se tetka niz vreme počne kotrljati). Osvrnuvši se i pogledavši ka potoku i preko potoka na gore do zemljanog puta, Ignjat s nama podeli oduševljenje: "Vidi kako dobar pogled!" Pa stvarno, predivno. I puna nam srca: njima zbog pogleda što se veru po drveću, meni što u prirodi pronalaze sreću. Postoja malo Ignjat, pa pogleda levo, te reče: "Ako je tamo medved, gotovi smo!" Zatim pogleda desno i upozori nas: "A ako je tamo vuk, i onda smo gotovi!" Sreća da tih zverki u našoj šumi nema, ni zdesna ni sleva.
"Jao, modže neko da ponece DZucka, bac je tedzak", vajkala se Staša, kojoj se mačka beše otromboljila u rukama. Ma pusti ga, pratiće nas, veruj. Ali ne veruje ona već tegli i stenje (mačka trpi ćutke). Dobro, staviću ga na rame, biću Petson, a on Findus. Žućko kanda nema dara i strpljenja za glumu: odmah skoči na zemlju i strugnu između granja. Znam da bi i sam kuću našao.
Na jednoj mladici uočih listiće, pa svoje ushićenje podelih sa sestrićima: "Jaoo, vidite, šta je ovo?" "Šta", pitaju oni i gledaju kao goluždravi ptići. "L? L, ll, lll... list!" "List", ponoviše i moji papagaji. Uskoro će sva šuma biti zelena, mmm. Nadomak drvceta nađosmo i dve puževe kućice (ko da ih nalaze na putu, brate, ostave i ne žale). Možemo da ih obojimo, svakako će nam poslužiti za neku dekoraciju.
"Eno je naša kuća", reče Ignjat, i Staša se složi. Dok se probijasmo kroz dugu zamršenu suvu travu, najednom nešto pred nama trknu i odmače već daleko kad shvatih da je zec. Zeka, zeka, vikala sam ne bi li moji sestrići što pre obratili pažnju, da im ne umakne prizor. Namirisao ga i isterao Žućko, naša lovačka mačka.
Na jednoj mladici uočih listiće, pa svoje ushićenje podelih sa sestrićima: "Jaoo, vidite, šta je ovo?" "Šta", pitaju oni i gledaju kao goluždravi ptići. "L? L, ll, lll... list!" "List", ponoviše i moji papagaji. Uskoro će sva šuma biti zelena, mmm. Nadomak drvceta nađosmo i dve puževe kućice (ko da ih nalaze na putu, brate, ostave i ne žale). Možemo da ih obojimo, svakako će nam poslužiti za neku dekoraciju.
"Eno je naša kuća", reče Ignjat, i Staša se složi. Dok se probijasmo kroz dugu zamršenu suvu travu, najednom nešto pred nama trknu i odmače već daleko kad shvatih da je zec. Zeka, zeka, vikala sam ne bi li moji sestrići što pre obratili pažnju, da im ne umakne prizor. Namirisao ga i isterao Žućko, naša lovačka mačka.
U šumi sam bila, pa sad kao da sam na nekim drogama. Život je tako lep, baš to tu, baš to sad. Gledajte na svet dečjim očima (ili očima njihove tetke).
Нема коментара:
Постави коментар