четвртак, 20. јул 2017.

Sve upropasti(o)

Beše već gotovo deset, spustio se mrak, kad se zet i sestra parkiraše u dvorište. Ona prva izađe iz auta, dogega se do ljuljaški (na kojima smo majka i ja sa sitnom decom sedele) i strovali se na travu, opruži se koliko je duga (ne kažem ko pola konja, jer mu premašuje polovinu) pred nas. 
Jaoo, poče da se jada, klonula ko da je na izdisaju: ja ne mogu više da izdržim, ja sam umorna, ja... Ženo, rekoh, bila si u kupovini! (A nisi morala, niko ti nije pušku uperio u leđa.) Jesu li deca jela krompir (pečen danas u našoj rerni), upita majka. Ma gde su jeli, zet izvrnuo sve na pod (valjda kad je vadio iz rerne). E, rekoh, taj čovek sve što pipne upropasti (baš danas su mi doterali televizor, kojem se onog dana kad su ga kupili izvalio ekran, dok je zet pokušavao da ga ugura u neku šupljinu ormara, pa mu drosnuo na pod)! I onda mi sinu, pa potkrepih svoju tvrdnju (u trenutku kad i sestra dođe na istu ideju): pa vidi na šta ti ličiš?!
Sestra se, iako umorna ko pas, isceri. A zet, u prolazu, malo je nogom ritnu u zadnjicu ko čovek kad proverava gume na vozilu i spokojno primeti: dobro je (nema razloga za paniku)! Još može da "vozi".

Нема коментара:

Постави коментар