недеља, 9. јул 2017.

Kad će kraj?

Mene ti moderni crtaći neizmerno nerviraju. Nema jednog u kojem možeš da identifikuješ neko stvorenje. Sva su fantastične prirode, sklepana od više raznolikih životinja. Obavezno zubato, repato, krilato... Stvarno mi se smučilo. Dajte, bre, neko kuče, mače, magare...
Matija me pedeset sedam puta upitao kad se završava film. Malo-malo, a on mi dovikne kroz tamu bioskopa: kad se završava? I jednako toliko ja sam se, pogledavši najpre u sat na telefonu, protegla ka njemu i šapnula nešto: brzo će, za sat vremena, za pola sata, dvadeset minuta... (Moram priznati, film beše neviđeno dosadan, malo je falilo da zaspim. Ali sam računala da to što počesmo treba i da odgledamo do kraja. Uostalom, Mia i Maša nisu odavale utisak da im je dosadno. Zato sam Matiju malo zalagivala, kako ne bi tražio da idemo kući.)
Na kraju projekcije (jedva sam iščekala kraj) Matija podeli oduševljenje sa sestrama: Baš je super film (sa čim se ja ne bih složila)! Kako sad super, bejah zbunjena, a glavu si mi probio pitajući svaki čas kad se završava. Ja sam hteo da vidim kraj, reče on. Pa šta žuriš, uživaj dok film traje! Zato što volim krajeve, odgovori on, krajevi su najbolji. 
Strah me da će jednom listati knjige, ne bi li iščitao samo ili najpre kraj. Uživaće samo kad stigne na odredšte, ne i dok prevaljuje put. Eh, mislim se, a zamisli da je život film. Kad dođeš do kraja, vidiš (nadajmo se) vrata raja! I verovatno se kaješ što si napred hitao i svaki čas nekog "kad će kraj" pitao.




Нема коментара:

Постави коментар