Stočići nam u dvema sobama služe kao pomagala, tj. merdevine: Ignjat i Staša, skupa ili svako ponaosob (kako kad) popnu se da vire kroz prozor. Tako se danas Ignjat, razgledajući okolinu, setio kako je ujak prekoputa pekao prase (što je na njega ostavilo jak utisak, očigledno). Zoran peče p'asee, reče (donekle očarano). Malo prase, primetih izležavajući se bezvoljno na krevetu, kako mu nije žao. Nee, pobuni se Ignajt, velika guda, ona k'mača! (Poenta: nije neka šteta niti žalost... sem što je meso manje ukusno.) Zatim nastavi da se priseća (a i mašta, jer od uspomena, naročito jestivih, ne živi se): tata peče p'ase, peče meso. Pa kako možeš, Ignjate, opet navalim da ga kritikujem. Mi g(l)adni (kad creva krče, moralna načela stradaju), ljutnu se on (pokušavajući da me ubedi u ispravnost postupaka svojih, očevih, ujakovih i svih onih koji vole prasetinu). Kako ti nije žao, malo prasence, navrzla sam se ko smrt na babu. Nee malo, ispravi me on, veliko! Znači pečete mamu, nisam odustajala, biće prasićima žao, mama će im nedostajati. Dob'oo (kad si navalila), ko iz topa bubnu Ignjat (izgubivši već strpljenje, malo je falilo da se za glavu uhvati zbog te tetke što se mesnim proizvodima protivi), peći ćemo tatu.
Nije prase tikva bez korena, naći ćemo nekog (ako ne u užoj, onda u široj svinjskoj familiji) nad kim tetka neće naricati.
Нема коментара:
Постави коментар