Baš uoči Nove godine i mi smo pretrpeli strašnu štetu (doduše, šteta je bezobrazni eufemizam za devet života). Kao da je znao da ljudima u toj noći, dok žderu sarmu i rusku (tursku, Maša kaže) salatu, popušta pažnja, tvor je odlučio da napadne omanje jato domaćih koka (koke su strinine, ali su i našu kuću jajima snabdevale).
Jadnice ni glasa nisu pustile, a ispustile su dušu. Taj zlotvor je svakoj, pretpostavljam, tek po koji gutljaj krvi srknuo. Načinio pokolj, genocid, zbog dve-tri kašike tog životvornog napitka, mesto da je odabrao jednu, pa ju iscrpeo (i životinje ne znaju za umerenost; bahato troše, naročito tuđe, rezerve hrane).
Strina, unesrećena vlasnica nastradalih kokošaka, pojavila se ujutru, s povišenim pritiskom i depresijom. Kako SVE da podavi, čudila se (jedva se uzdržavajući od plača), pa zar je morao SVAKOJ krvi da se napije? /Alavo to, oči mu gladne: podavi sve do jedne, a verovatno mu je i jedna previše./ Potresla se žena. A vala i nama teško palo: domaće jaje i kokošku ne možeš svećom da nađeš kilometrima uokolo.
I kaže strina juče, još ojađena i nepomirena s teškim gubitkom: kupila sam deset jaja, po dvanaest i devedeset... Šta ću, jada se, ostalo mi devet od tih pokojnica... (Nije umesno, ali nasmejah se - strina ima specifičan način izražavanja, pa, i kad je situacija krajnje ozbiljna, zvuči komično. Kad se pre nekoliko godina jedna žena, sasvim neočekivano (kako većini ljudi i stiže nalog za preseljenje), preselila u podzemno carstvo, strina je uzbuđeno jadikovala (ta je celog života naricala za upokojenima, čak i na tuđem grobu -- ni rod ni pomozi bog, a ona suze lije): ja u ponedeljak (pijačan dan) na pijac -- punđa (metonimija za pomenutu ženu) na pijacu; ja u utorak -- punđa (umrlica) na banderi! Ta brza i sudbinska promena lokacije jedne punđe treba da ilustruje nepredvidljivost života i smrti.) A trebaće mi da napravim proju (za Božić), da napravim neki kolač...
Pretekla joj (tačnije njemu, neznanom koljaču) bila jedna nosilja. I nju sam zaklala, reče juče revoltirano (kad ide june, nek ide i uže; međutim, nosilja se s tim motom ne bi složila). (Eto, nesrećnice, ako ne daš (krvi) na mostu, daćeš na ćupriji: utekla tvoru, a pala domaćici pod nož.) Pa šta ću, da je stavim da leži kod mene, pokuša da opravda svoj okrutni postupak (pred mojim negodovanjem). Mi opet prsnusmo u smeh (ma koliko neprimeren situaciji -- tolika je živina stradala), a meni ne bi teško i da zamislim kokošku pod strininim jorganom (pa šta, kako one belosvetske ličnosti u kući drže krmače; uostalom, da je neko mučenicu pitao, i sama bi domaćici u krilo uskočila).
Dan nakon masovne nesreće, Ognjen je pomenutu nosilju spazio kako se probija među onim pernatim leševima, gazi po njima (možda traži bar jednoga preživeloga, da ima s kim da kakoće, teška je samoća), pa rekao babi (vickasti tinejdžer, poznavalac Kosovskog cikusa): eno je ona ko Kosovka devojka (a teško da je koju mogla povratiti zapajajući je vinom, tu ni transfuzija ne bi pomogla)! Grdna ju je sudba zadesila.
Jadnice ni glasa nisu pustile, a ispustile su dušu. Taj zlotvor je svakoj, pretpostavljam, tek po koji gutljaj krvi srknuo. Načinio pokolj, genocid, zbog dve-tri kašike tog životvornog napitka, mesto da je odabrao jednu, pa ju iscrpeo (i životinje ne znaju za umerenost; bahato troše, naročito tuđe, rezerve hrane).
Strina, unesrećena vlasnica nastradalih kokošaka, pojavila se ujutru, s povišenim pritiskom i depresijom. Kako SVE da podavi, čudila se (jedva se uzdržavajući od plača), pa zar je morao SVAKOJ krvi da se napije? /Alavo to, oči mu gladne: podavi sve do jedne, a verovatno mu je i jedna previše./ Potresla se žena. A vala i nama teško palo: domaće jaje i kokošku ne možeš svećom da nađeš kilometrima uokolo.
I kaže strina juče, još ojađena i nepomirena s teškim gubitkom: kupila sam deset jaja, po dvanaest i devedeset... Šta ću, jada se, ostalo mi devet od tih pokojnica... (Nije umesno, ali nasmejah se - strina ima specifičan način izražavanja, pa, i kad je situacija krajnje ozbiljna, zvuči komično. Kad se pre nekoliko godina jedna žena, sasvim neočekivano (kako većini ljudi i stiže nalog za preseljenje), preselila u podzemno carstvo, strina je uzbuđeno jadikovala (ta je celog života naricala za upokojenima, čak i na tuđem grobu -- ni rod ni pomozi bog, a ona suze lije): ja u ponedeljak (pijačan dan) na pijac -- punđa (metonimija za pomenutu ženu) na pijacu; ja u utorak -- punđa (umrlica) na banderi! Ta brza i sudbinska promena lokacije jedne punđe treba da ilustruje nepredvidljivost života i smrti.) A trebaće mi da napravim proju (za Božić), da napravim neki kolač...
Pretekla joj (tačnije njemu, neznanom koljaču) bila jedna nosilja. I nju sam zaklala, reče juče revoltirano (kad ide june, nek ide i uže; međutim, nosilja se s tim motom ne bi složila). (Eto, nesrećnice, ako ne daš (krvi) na mostu, daćeš na ćupriji: utekla tvoru, a pala domaćici pod nož.) Pa šta ću, da je stavim da leži kod mene, pokuša da opravda svoj okrutni postupak (pred mojim negodovanjem). Mi opet prsnusmo u smeh (ma koliko neprimeren situaciji -- tolika je živina stradala), a meni ne bi teško i da zamislim kokošku pod strininim jorganom (pa šta, kako one belosvetske ličnosti u kući drže krmače; uostalom, da je neko mučenicu pitao, i sama bi domaćici u krilo uskočila).
Dan nakon masovne nesreće, Ognjen je pomenutu nosilju spazio kako se probija među onim pernatim leševima, gazi po njima (možda traži bar jednoga preživeloga, da ima s kim da kakoće, teška je samoća), pa rekao babi (vickasti tinejdžer, poznavalac Kosovskog cikusa): eno je ona ko Kosovka devojka (a teško da je koju mogla povratiti zapajajući je vinom, tu ni transfuzija ne bi pomogla)! Grdna ju je sudba zadesila.
Нема коментара:
Постави коментар