Gledam onomad u igraonici: sve žene (sem mene i još jedne) jedu (roštilj) bez hleba. I to je verovatno tek mali uzorak ukupnog broja žena koje jedu tako bljutave obroke. Pa kakva je piletina, kakvi ćevapi bez hleba! Ma idi, bre, to je život bez slasti, dakle -- ne vredi pet para.
Saosećam s tim nesrećnicama. Pogotovo ako leba jedu očima. Napate se grdnih muka da ostanu (bar, i često samo, prividno) vitke. Jedu bez hleba, ne jedu posle šest, ili pet, kako koja, ne jedu nikad i nipošto prženo, ne jedu slatko, ne jedu čvarke, ne jedu slaninu (ne kažem da treba to svaki dan i šest kila, ali ponekad, pomalo)... Nisam pristalica ma kakvog totalnog odricanja (u umerenosti je rešenje). Naročito mi nije jasno što se diže tolika hajka na hleb. (Pa ne goje se ljudi od ma koje hrane, no od toga što nemaju meru. Ili žderu i makljaju, ili šargarepe grickaju, a pečenje sanjaju.) Sve debele, a leba nisu jele (dok su krišom u usta trpale krofne s kremom).
Ja jedem integralni hleb i jedna kriška je za obrok sasvim dosta. Ne ograničavam sebi, prosto se zasitim. Ali žene koje znam uglavnom se mršte i negodujući odmahuju glavom kad im se taj hleb pomene. Niko ne želi da promeni način ishrane. Svi žele da smršaju, ako može odmah, preko noći. Mnoge to i uspevaju, ne samo jednom: smršaju, ugoje se, smršaju, ugoje se... začarani obruč (sala oko struka).
Znam neke žene koje se celog života s kilogramima pate: začas ih skinu, pa ih duplo brže vrate. Jedne sedmice se šepure s deset kila manje (i dušom u nosu); druge ih eto, gegaju se s duksom oko struka (čime upravo skreću pažnju na ono što žele da prikriju i što im se ne mili). Jedne nedelje tovare (i šakom i kapom), a druge zbacuju kilograme. U poslednje vreme žene masovno idu i u teretanu. Zato je i Maša rekla majci: Moraš da ideš u teretanu, da smršaš. Mene je prekorila: Što joj nisi kupila farmerke koje sužavaju? A jesam, skroz uske, s elastinom. Pre neki dan mi reče: Ponosna sam na mamu, poslušala me, radi vežbe -- skuplja igračke (baš sam je dan pre zatekla kako, na Mašinu sugestiju, s poda kupi autiće koje su Staša i Ignjat rasuli). Kakve teretane, kakvi bakrači: za decom trči, sa njima skači!
Mnoge piju laksative posle svakog obeda, čula sam. To je tek patnja. I nije zdravo, a što nije zdravo -- meni nije pravo. Sem toga, nose steznike ("ono za svadbu", kaže Maša, jer moja sestra se u to uteže za svečane prilike). Sve što sija nije zlato, nit je vitka svaka što se takvom čini, moj bato. Ako se pitate šta to žene kriju pod haljinom, da znate da mnoge imaju steznike. A i ti steznici, saznala sam nisu svi valjani. Jedna rođaka kaže da joj se nabira na stomaku i pita se da li moja sestra ima takvih problema. A gde si kupila, pitam, kao da sam neki znalac. Kod Kineza, kaže. E, ona verovatno nije tamo i sigurno je više platila. Ako kaniš salo dobro skriti, moraš kesu odrešiti.
Sestra se požalila rođaki, inače lekarki, da ne zna što se goji i iskazala strepnju da je to posledica štitne žlezde. Lekarka se složila, rekla joj da proveri štitnu žlezdu (hoće od te žlezde kilogrami da pomahnitaju). Je li ti rekla da proveriš tanjir, upitah ironično. Da ne jedeš suhomesnato, da jedeš kuvano meso, a ne prženo, grašak bez zaprške, a ne zapržen s čašom ulja, da jedeš crni, a ne beli hleb, da ne piješ koka-kolu...? A?
Ne saosećam sa ženama koje tvrde: ne jedem ništa, a gojim se. Znam gde greše (ja znam, ali one neće da znaju) one što priznaju: jedem samo jednom dnevno, a vidi kolika sam (moj muž jede pet puta više, a vidi kakav je ko grana). I one što nikad ne doručkuju, što ne jedu pre dva-tri. A najzanimljivije su mi one što se vade na hormone i na štitnu žlezdu.
Promenite navike u ishrani. Ne držite dijetu! Hranite se umereno i zdravo svakoga dana, celog života. Neka vam to ne bude privremeno trpljenje, već trajno uživanje.
Saosećam s tim nesrećnicama. Pogotovo ako leba jedu očima. Napate se grdnih muka da ostanu (bar, i često samo, prividno) vitke. Jedu bez hleba, ne jedu posle šest, ili pet, kako koja, ne jedu nikad i nipošto prženo, ne jedu slatko, ne jedu čvarke, ne jedu slaninu (ne kažem da treba to svaki dan i šest kila, ali ponekad, pomalo)... Nisam pristalica ma kakvog totalnog odricanja (u umerenosti je rešenje). Naročito mi nije jasno što se diže tolika hajka na hleb. (Pa ne goje se ljudi od ma koje hrane, no od toga što nemaju meru. Ili žderu i makljaju, ili šargarepe grickaju, a pečenje sanjaju.) Sve debele, a leba nisu jele (dok su krišom u usta trpale krofne s kremom).
Ja jedem integralni hleb i jedna kriška je za obrok sasvim dosta. Ne ograničavam sebi, prosto se zasitim. Ali žene koje znam uglavnom se mršte i negodujući odmahuju glavom kad im se taj hleb pomene. Niko ne želi da promeni način ishrane. Svi žele da smršaju, ako može odmah, preko noći. Mnoge to i uspevaju, ne samo jednom: smršaju, ugoje se, smršaju, ugoje se... začarani obruč (sala oko struka).
Znam neke žene koje se celog života s kilogramima pate: začas ih skinu, pa ih duplo brže vrate. Jedne sedmice se šepure s deset kila manje (i dušom u nosu); druge ih eto, gegaju se s duksom oko struka (čime upravo skreću pažnju na ono što žele da prikriju i što im se ne mili). Jedne nedelje tovare (i šakom i kapom), a druge zbacuju kilograme. U poslednje vreme žene masovno idu i u teretanu. Zato je i Maša rekla majci: Moraš da ideš u teretanu, da smršaš. Mene je prekorila: Što joj nisi kupila farmerke koje sužavaju? A jesam, skroz uske, s elastinom. Pre neki dan mi reče: Ponosna sam na mamu, poslušala me, radi vežbe -- skuplja igračke (baš sam je dan pre zatekla kako, na Mašinu sugestiju, s poda kupi autiće koje su Staša i Ignjat rasuli). Kakve teretane, kakvi bakrači: za decom trči, sa njima skači!
Mnoge piju laksative posle svakog obeda, čula sam. To je tek patnja. I nije zdravo, a što nije zdravo -- meni nije pravo. Sem toga, nose steznike ("ono za svadbu", kaže Maša, jer moja sestra se u to uteže za svečane prilike). Sve što sija nije zlato, nit je vitka svaka što se takvom čini, moj bato. Ako se pitate šta to žene kriju pod haljinom, da znate da mnoge imaju steznike. A i ti steznici, saznala sam nisu svi valjani. Jedna rođaka kaže da joj se nabira na stomaku i pita se da li moja sestra ima takvih problema. A gde si kupila, pitam, kao da sam neki znalac. Kod Kineza, kaže. E, ona verovatno nije tamo i sigurno je više platila. Ako kaniš salo dobro skriti, moraš kesu odrešiti.
Sestra se požalila rođaki, inače lekarki, da ne zna što se goji i iskazala strepnju da je to posledica štitne žlezde. Lekarka se složila, rekla joj da proveri štitnu žlezdu (hoće od te žlezde kilogrami da pomahnitaju). Je li ti rekla da proveriš tanjir, upitah ironično. Da ne jedeš suhomesnato, da jedeš kuvano meso, a ne prženo, grašak bez zaprške, a ne zapržen s čašom ulja, da jedeš crni, a ne beli hleb, da ne piješ koka-kolu...? A?
Ne saosećam sa ženama koje tvrde: ne jedem ništa, a gojim se. Znam gde greše (ja znam, ali one neće da znaju) one što priznaju: jedem samo jednom dnevno, a vidi kolika sam (moj muž jede pet puta više, a vidi kakav je ko grana). I one što nikad ne doručkuju, što ne jedu pre dva-tri. A najzanimljivije su mi one što se vade na hormone i na štitnu žlezdu.
Promenite navike u ishrani. Ne držite dijetu! Hranite se umereno i zdravo svakoga dana, celog života. Neka vam to ne bude privremeno trpljenje, već trajno uživanje.
Нема коментара:
Постави коментар