Kad birate mesto u autobusu, dobro promislite ko će vam biti saputnik. Ako iole možete predvideti s kim ćete imati posla. Sreća je velika kad sednete kraj nekog ćutljivca. Doduše, čovek nikad nije siguran da l' će i taj "trgnuti nože iz potaje"
Naročito budite oprezni sa ženama koje vukljaju velike torbe. U nekom trenutku verovatno će, ko ova moja juče, izvući lekarske rezultate (eritrociti, leukociti, trombociti, stalagmiti, stalaktiti... boga pitaj šta sve može biti), neki rendgenski snimak, operisano slepo crevo (ne daj bože da su joj "povadili sve dole" ili amputirali nogu)...
Nedovoljno beše što mi se požali da joj je "otišla" štitna žlezda. Izvadi da mi pokaže rezultate neke hormonske analize, sve crno na belo (ko da sam član lekarske komisije), koliko nečeg treba da bude, a koliko manje ili više od toga ima ona. Klimam učtivo glavom, a gledam ko tele u šarena vrata (nit se u to razumem niti za to marim; ne bolujem, ne lečim se, ne planiram da ostarim...). Pojma nemam. I pojma ne želim da imam. (Nekako mislim: što manje o tim zdravstvenim mukama znam, to bolje. Ne merim nikad pritisak, a nije da mi ga ne dižu, nemam glavobolje, ne pijem nikad nikakve lekove... Od sveg zla branim se samo lepim mislima). O vašim ženskim problemima, ginekološkim. O vašim međunožjima, mensruacijama, klimaksima, menopauzama. A čudo jedno koliko baš o tome žene vole da lupaju u sva zvona.
Manite me, ako boga znate! Ni po četrdeset ne napune, a već gutaju ko bombone lekove za srce, za štitaste žlezde, za alergije, za apetit, za jačanje kostiju, za ovo, za ono... Analgini, kafetini, aspirini, septolete, baralgetes, ferveksi, koldreksi, nodoli, andoli, panadoli... O bože, samo kosa što vas ne boli!
Mislite pozitivno! Budite zahvalne zbog onog što imate. Volite život koji živite (ne žalite za onim koji ste sanjale i koji mislite da zaslužujete, koji vam se čini kao najbolji za vas). Radujte se suncu i plavom nebu, poju ptica i zrikavaca... Smejte se, šetajte, gledajte zaljubljeno u krošnje drveća, u livadsko cveće... Lezite u visoku travu (ne, ne mislite o krpeljima i zmijama) i gledajte oblake. Pomažite koliko možete onima koji su u nevolji, ma i sitnoj. Trčite sa svojim psom livadama. Razgovarajte s mačkama, sa decom...
Život je lep, LEP. I traje samo jedan tren. Ne traćite ga jadikovkama nad samim sobom, nad klimaksima, koji vas snalaze još u dvadesetim, i bolestima (koje volite i hranite; zboreći o njima obezbeđujete sebi pažnju, a mene gušite neizmerno), pred kojima padate ko laka žena. Niko vam ne brani da budete baba s četrdeset, pedeset, čak i trideset. Čak i kad ste mi vršnjakinje, mene se to ništa ne tiče.
Ja sam nemirni leptirak, zanesen lepotom livadskih cvetova i zujanjem pčela... Ne mislim na godinu rođenja ni na čas ishoda. Živim. Sitnim i običnim se stvarima divim. Samo me duša odavno boli (nužno kad imaš dušu poete), ali je lečim mirisom bagrema. Volim ono što imam. I čeznem još pomalo za onim čega nema. Ali sam srećna što postojim.
Naročito budite oprezni sa ženama koje vukljaju velike torbe. U nekom trenutku verovatno će, ko ova moja juče, izvući lekarske rezultate (eritrociti, leukociti, trombociti, stalagmiti, stalaktiti... boga pitaj šta sve može biti), neki rendgenski snimak, operisano slepo crevo (ne daj bože da su joj "povadili sve dole" ili amputirali nogu)...
Nedovoljno beše što mi se požali da joj je "otišla" štitna žlezda. Izvadi da mi pokaže rezultate neke hormonske analize, sve crno na belo (ko da sam član lekarske komisije), koliko nečeg treba da bude, a koliko manje ili više od toga ima ona. Klimam učtivo glavom, a gledam ko tele u šarena vrata (nit se u to razumem niti za to marim; ne bolujem, ne lečim se, ne planiram da ostarim...). Pojma nemam. I pojma ne želim da imam. (Nekako mislim: što manje o tim zdravstvenim mukama znam, to bolje. Ne merim nikad pritisak, a nije da mi ga ne dižu, nemam glavobolje, ne pijem nikad nikakve lekove... Od sveg zla branim se samo lepim mislima). O vašim ženskim problemima, ginekološkim. O vašim međunožjima, mensruacijama, klimaksima, menopauzama. A čudo jedno koliko baš o tome žene vole da lupaju u sva zvona.
Manite me, ako boga znate! Ni po četrdeset ne napune, a već gutaju ko bombone lekove za srce, za štitaste žlezde, za alergije, za apetit, za jačanje kostiju, za ovo, za ono... Analgini, kafetini, aspirini, septolete, baralgetes, ferveksi, koldreksi, nodoli, andoli, panadoli... O bože, samo kosa što vas ne boli!
Mislite pozitivno! Budite zahvalne zbog onog što imate. Volite život koji živite (ne žalite za onim koji ste sanjale i koji mislite da zaslužujete, koji vam se čini kao najbolji za vas). Radujte se suncu i plavom nebu, poju ptica i zrikavaca... Smejte se, šetajte, gledajte zaljubljeno u krošnje drveća, u livadsko cveće... Lezite u visoku travu (ne, ne mislite o krpeljima i zmijama) i gledajte oblake. Pomažite koliko možete onima koji su u nevolji, ma i sitnoj. Trčite sa svojim psom livadama. Razgovarajte s mačkama, sa decom...
Život je lep, LEP. I traje samo jedan tren. Ne traćite ga jadikovkama nad samim sobom, nad klimaksima, koji vas snalaze još u dvadesetim, i bolestima (koje volite i hranite; zboreći o njima obezbeđujete sebi pažnju, a mene gušite neizmerno), pred kojima padate ko laka žena. Niko vam ne brani da budete baba s četrdeset, pedeset, čak i trideset. Čak i kad ste mi vršnjakinje, mene se to ništa ne tiče.
Ja sam nemirni leptirak, zanesen lepotom livadskih cvetova i zujanjem pčela... Ne mislim na godinu rođenja ni na čas ishoda. Živim. Sitnim i običnim se stvarima divim. Samo me duša odavno boli (nužno kad imaš dušu poete), ali je lečim mirisom bagrema. Volim ono što imam. I čeznem još pomalo za onim čega nema. Ali sam srećna što postojim.
Нема коментара:
Постави коментар