недеља, 11. јун 2017.

Pojeo ko da je bio

Kad Matija odluči (a odluči često) da negde neće da ide, nema tu pomoći. 
Danas nije otišao kod drugarice na rođendan. Prošlog meseca nije išao na izlet s drugarima iz vrtića. Spremila mama punu kesu grickalica, probudili se rano, i čekali pred autobusom... u koji Matija nije hteo da uđe. Jer tamo se samo hoda (što on ne voli), a životinje (u Zoološkom vrtu) već je gledao (koliko prošle godine). Nema tu za njega ničeg novog i zanimljivog, a iziskuje energiju koju nije spreman da rasipa.
Pa što nisi hteo da ideš (da se družiš), pitam ga danima kasnije. Pa
pojeo sam ko da sam bio, odgovori natušteno on. (U to nisam ni sumnjala; da Matiju neko pita, nikad ništa kašikom, pa ni viljuškom, ne bi jeo. Ali za slatko je uvek raspoložen.) 
Ne poima dete poentu. Računa da ništa nije izgubljeno i propalo: sve slatkiše i slaniše predano je tamanio i slistio pre no što se sestra vratila iz škole (dakle, otprilike do podne). I u čemu je onda problem? Šta ga svi spopadaju: što nisi išao, što nisi išao... Šuškao je kesicama, grickao bučno čipseve, mrvio keksiće i mljackao čokoladice onako isto kao što bi i u autobusu.
Lepo ga vidim kako je seo, pa je jeo, pa je jeoo... ko za nadnicu.

Нема коментара:

Постави коментар