субота, 3. јун 2017.

Nisam, pa šta?

U radnji se zatekao muž vlasnice. Spremio neke alatke, da majstoriše, kači police. Kad banuh, on sve ostavi, kako bi dozvao ženu. Hajde, kaže, čeka te gospođa. Ti si gospođa, upita odmah potom (kanda baš nije siguran: valjda bi trebalo to da budem, ali možda mi se nije, ko što nije, posrećilo). 
Ne, gospođica sam, rekoh i nasmejah se (ne volim kad me nazovu gospođom, al' trpim, a često i (pre)ćutim -- ko da tera mak na konac, i burmu s prsta, s narodom). /Mada se danas to meće sve u isti koš (što mi se ne dopada). Drugim usedelicama smeta kad ih nazivaju gospođicama (kao time se potencira njihov (nepovoljan) bračni status). Ja ne volim kad me svrstaju međ gospođe (koje su mi, mahom, loše društvo, a i podebele, brate, tesno mi) -- osetim se kao starac Fočo./ 
Odmah potom on se ispravi, te obavesti ženu: stigla devojčica!
Pa ko je posle lud da pristane na titulu gospođe. Kažem nisam, i odmah me podmlade koju deceniju.

Нема коментара:

Постави коментар