Sestra i ja smo razgledale novogodišnje ukrase i šolje, a Staša se zalepila za neku vitrinu i kmekeće (visoko je to što hoće, iza stakla, ne može ga dosegnuti, a prodavačice ni od korova).
Mislila sam da bi se osladila rafaelo kuglama, jer nisam primetila kinder jaja. Shvativši odmah oko čega se toliko uzvrtela, sestra je povede, tačnije (jedva) odvuče, ka drugoj polici (gde takođe ima tih jaja, jedva joj objasni i umiri je).
Zgrabivši čokoladno jaje, Staša ga razmota i gotovo začas slisti. I ona i brat imaju običaj da u supermarketima odmah jedu, a roditelji na kasi prilažu omote. Ništa čudno. Staša je, međutim, to pomenuto jaje tamanila i dalje se vrteći nadomak police s koje ga je uzela. Namera joj beše da smaže još jedno, bar, za početak. A kad pokušasmo od toga da je odvratimo, razbesne se i tresnu o pod i onu igračkicu u plastičnom "žumancetu" (neraspakovanom, iznenađenje je nije ni zanimalo) i ostatak čokolade (kakva šteta, bahatog li deteta). Čim bes, za tren, popusti, ode po drugo, ne obazirući se na naše neodobravanje. Majka je već bila na kasi, a ja s njom, tako raspuštenom, teško sam mogla izaći na kraj. Nađoh je u dnu prodavnice, kako i drugo jaje razmotava: tako može biti sigurna da joj neće biti oduzeto. Smejah se toj dovitljivosti i odlučnosti, shvatajući da se ona i dalje mota oko kinder jaja i nema nameru da se zaustavi na ta dva. Žena na kasi, kad napokon nezajažljivo dete odvukosmo, ponovo upita: drugo da kucam? Ma jok, šest (po)jedemo, jedno plaćamo. Šalim se, naravno: plaćena je svaka mrva (rasuta po podu). Ne zna žena koliko deca mogu brzo da jedu.
Koliko si kinder jaja pojela, pita je kasnije majka, šaleći se. Puuno, odgovara ona, kanda s nekim žalom (što nije više). A pojela koliko je stigla. Da je ne sprečismo, vala bi polica začas bila ispražnjena, a omoti od folije razbacani po prodavnici. Razumelo dete da sve što u radnji pojede, roditelji potom plate. Roditelji nisu razumeli da detetu od tog saznanja raste apetit.
Mislila sam da bi se osladila rafaelo kuglama, jer nisam primetila kinder jaja. Shvativši odmah oko čega se toliko uzvrtela, sestra je povede, tačnije (jedva) odvuče, ka drugoj polici (gde takođe ima tih jaja, jedva joj objasni i umiri je).
Zgrabivši čokoladno jaje, Staša ga razmota i gotovo začas slisti. I ona i brat imaju običaj da u supermarketima odmah jedu, a roditelji na kasi prilažu omote. Ništa čudno. Staša je, međutim, to pomenuto jaje tamanila i dalje se vrteći nadomak police s koje ga je uzela. Namera joj beše da smaže još jedno, bar, za početak. A kad pokušasmo od toga da je odvratimo, razbesne se i tresnu o pod i onu igračkicu u plastičnom "žumancetu" (neraspakovanom, iznenađenje je nije ni zanimalo) i ostatak čokolade (kakva šteta, bahatog li deteta). Čim bes, za tren, popusti, ode po drugo, ne obazirući se na naše neodobravanje. Majka je već bila na kasi, a ja s njom, tako raspuštenom, teško sam mogla izaći na kraj. Nađoh je u dnu prodavnice, kako i drugo jaje razmotava: tako može biti sigurna da joj neće biti oduzeto. Smejah se toj dovitljivosti i odlučnosti, shvatajući da se ona i dalje mota oko kinder jaja i nema nameru da se zaustavi na ta dva. Žena na kasi, kad napokon nezajažljivo dete odvukosmo, ponovo upita: drugo da kucam? Ma jok, šest (po)jedemo, jedno plaćamo. Šalim se, naravno: plaćena je svaka mrva (rasuta po podu). Ne zna žena koliko deca mogu brzo da jedu.
Koliko si kinder jaja pojela, pita je kasnije majka, šaleći se. Puuno, odgovara ona, kanda s nekim žalom (što nije više). A pojela koliko je stigla. Da je ne sprečismo, vala bi polica začas bila ispražnjena, a omoti od folije razbacani po prodavnici. Razumelo dete da sve što u radnji pojede, roditelji potom plate. Roditelji nisu razumeli da detetu od tog saznanja raste apetit.
Нема коментара:
Постави коментар