Čim smo je pustili, Staša niz hodnik odjuri u Deksiko. Džaba smo joj dovikivali da idemo u Rodu. Ispostavilo se da smo lagale, jer smo, sledeći je, i same otišle u Deksiko.
A u Deksiku sniženje. Maša bez medveda, a s vukovima, i kolima hitne pomoć (baš kao u crtaću -- bez zadnjih guma; a nisu morali da budu vaš tako verni, progunđah sestri -- pa to ne može da se zakotrlja po podu, a dve i po hiljadarke). Kako ih spazi, Staša kutiju ćušnu pod mišku. Ja sam zagledala i neki roze autić (dobila ga je neki dan kasnije), a mama spazi kuhinju. Imaju kod kuće Mašinu, ali povoljno je, lepa je... Još kad prodavačica reče da i pišti (kad nešto tobože kuvaš, pržiš; to bi meni dobro došlo dok blenem po Fejsbuku: recimo, juče mi ne bi jedan pleh keksa pregoreo), sestra se uzvrte i pokuša Stašu da obrlati. Ali Staša ne ispušta kombi. Neka, neka, odmahuje glavom, moze ovo! Onda i ja, nakon kratkog vaganja, prelomih: Ma šta će joj, imaju; kupi ono što ona želi, nemoj ti da joj namećeš. I kupismo. (Posle u kolima Ignjat i Staša oko sitnih elemenata umalo oči ne povadiše.)
Uveče na Fejsbuku videsmo drvene kuhinje, koje neko pravi shodno dečjoj visini, da stvarno liče na prave. Prelepe i stabilne. Ove plastične, malo ih prstom gurneš, one se stropoštaju, a ko Svetog Petra kajgana koštaju. (Dobro, na sniženju su tri hiljade, ali tad se sve čini jeftino samo zato što je inače preskupo.)
I mislim ja, kad se svi raziđoše: kuhinja koja pišti, čudna mi čuda! Ne treba to njima, pište sami. Kad imaš maštu, ni kuhinja ona "mutava" ti ne treba. (Jedna stolica može da ti posluži, ili oveća kutija, gajba...) Štaviše, deca (sva, pa i ova naša), pokraj brda svakojakih igračaka, ponajviše vole da se igraju varjačama, posuđem, zatvaračima, cepanicama, kartonskim kutijama... I ne trebaju njima nikakvi alarmi i sirene. Kakav god glas da treba pustiti, pustiće. Ako traktor hoće da ide u rikverc, Ignjat zna kako će o tome da obavesti ostale učesnike u saobraćaju. Ako treba da laje kuče i vuk da arlauče -- nikakav problem, zavija ko pravi. Ako štogod treba da bućne, da prsne, da škripne, ne čekaju oni da igračke mesto njih to obave. Znaju da skiče, vrište, pište -- rodila ih majka zdrave i prave.
Uveče na Fejsbuku videsmo drvene kuhinje, koje neko pravi shodno dečjoj visini, da stvarno liče na prave. Prelepe i stabilne. Ove plastične, malo ih prstom gurneš, one se stropoštaju, a ko Svetog Petra kajgana koštaju. (Dobro, na sniženju su tri hiljade, ali tad se sve čini jeftino samo zato što je inače preskupo.)
I mislim ja, kad se svi raziđoše: kuhinja koja pišti, čudna mi čuda! Ne treba to njima, pište sami. Kad imaš maštu, ni kuhinja ona "mutava" ti ne treba. (Jedna stolica može da ti posluži, ili oveća kutija, gajba...) Štaviše, deca (sva, pa i ova naša), pokraj brda svakojakih igračaka, ponajviše vole da se igraju varjačama, posuđem, zatvaračima, cepanicama, kartonskim kutijama... I ne trebaju njima nikakvi alarmi i sirene. Kakav god glas da treba pustiti, pustiće. Ako traktor hoće da ide u rikverc, Ignjat zna kako će o tome da obavesti ostale učesnike u saobraćaju. Ako treba da laje kuče i vuk da arlauče -- nikakav problem, zavija ko pravi. Ako štogod treba da bućne, da prsne, da škripne, ne čekaju oni da igračke mesto njih to obave. Znaju da skiče, vrište, pište -- rodila ih majka zdrave i prave.
Нема коментара:
Постави коментар