недеља, 17. децембар 2017.

KAKO znaas?!

Mene ne treba iole podsticati da maštam, igram se i sestrićima ugađam. Staša jutros (kad jedva bejah oči otvorila, a i to na njeno insistiranje) molećivo zakenjka: Nisi p'avila ke-ke, ajde p'avi ke-ke (starinski keks na mašinicu, koji mi sečemo modlama)! I ja napravim. Štaviše, napravimo, tobože, zajedno. Ona gleda, ja razvlačim oklagijom, ja seckam kako treba, ona mi kvari... i to je naš udruženi rad. 
Ignjat mi se večeras molećivo osmehnu: Ajde mi nap'avi k(am)ion! I ja, dok dlanom o dlan pljesneš, napravim (od kartona), nalik malom plastičnom koji ima. Kasnije sede na parče stirodora, a ja ga gurnuh kao da je na trotinetu, ni sama se ne dosećajući kako će taj stirodor kliziti po laminatu. Ignjat odmah zaklikta od smeha i navali da zahteva: ajde tamo, ajde ovamo, ajde opet... Ubrzo mu se pridružila i Staša, pa guraj, zapni, napred, nazad... I nikad kraja, dok mi duša na nos ne ispadne. 
Napokon, izmolivši malo pauze da predahnem, skljokah se na pod, a Ignjat mi skoči u zagrljaj (zna on to kad je izuzetno dobre volje). Sav u osmeh pretvoren i očaran svim mojim umećima, upita: KAKOO ZNAAS (sve to što decu uveseljava)? Eto, ne znam čime sam taj dar (da se vazda igram i maštam) zaslužila, ali vredi zlata: kad mi, srećni, sestrići sklope ruke oko vrata.


Нема коментара:

Постави коментар