Preko dana osetih da me nešto bolucka oko ključne kosti. Katkad sam morala da zadržim dah, koliko da manje boli, ali ništa strašno.
Uveče taj bol kao da je pomahnitao. Taman kad htedoh da spavam, razulario se. Boli toliko da sam se uplašila: ko zna šta je! Pomišljala sam: da je ovo nešto neizlečivo, molila bih za eutanaziju. Nisam mogla da se namestim: kako god legnem, na koju god stranu, bol me razdire. Mislila sam najpre da sam dobila upalu mišića zbog onih pet-šest majičica što sam ručno oprala, prokleta bila. Onda više nisam bila sigurna, drukčije boli upala. Tumbala sam se po krevetu satima. Do pola tri ostadoh budna. I pročitah preko četrdeset strana knjige "Kad je svet imao brkove". (Eto kako se nađe vremena za knjigu, pa je koristiš kao lek.) Potom sam malo i gleduckala TV, ne bih li na bol zaboravila. Od svega beše slaba i kratkotrajna vajda.
Konačno se setih kako mi je baba koje više nemam jedne noći čitavu bolnu ruku uvila u neki najlon i da mi je od toga bilo bolje. (Baba je znala da list kupusa "izvlači temperaturu", za blagotovorno dejstvo bokvice, crnog luka iseckanog na uboj. Samo ne šta se na slomljeno srce privija. Ali stariji srcu uglavnom i nisu puštali na volji, pa ostajalo zdravo i čitavo.) Skočih ko davljenik da dočepa slamku. Škiljeći neispavanim očima iza regala, dograbih neku oveću praznu kesu. Odmah je ćušnuh na ključnu kost i delom na rame (koje me takođe boluckalo, Ignjat i Staša su mi ga danju malo masirali). Ušuškah ih takoreći bukvalno.
Istog trenutka postade toplo i bol uminu. Izbegavala sam da se mičem, strahujući od ponovnog bola. Ali utopljen, kesom zavaran, on se uspavao, pa konačno i ja nekako zaspah.
Živele najlon kese (šalim se, čuvajte poneku u kući, zlu ne trebalo, ali čuvajte i planetu -- na kesama štedite malo). I naše bake što svakojakih čuda znaju!
Uveče taj bol kao da je pomahnitao. Taman kad htedoh da spavam, razulario se. Boli toliko da sam se uplašila: ko zna šta je! Pomišljala sam: da je ovo nešto neizlečivo, molila bih za eutanaziju. Nisam mogla da se namestim: kako god legnem, na koju god stranu, bol me razdire. Mislila sam najpre da sam dobila upalu mišića zbog onih pet-šest majičica što sam ručno oprala, prokleta bila. Onda više nisam bila sigurna, drukčije boli upala. Tumbala sam se po krevetu satima. Do pola tri ostadoh budna. I pročitah preko četrdeset strana knjige "Kad je svet imao brkove". (Eto kako se nađe vremena za knjigu, pa je koristiš kao lek.) Potom sam malo i gleduckala TV, ne bih li na bol zaboravila. Od svega beše slaba i kratkotrajna vajda.
Konačno se setih kako mi je baba koje više nemam jedne noći čitavu bolnu ruku uvila u neki najlon i da mi je od toga bilo bolje. (Baba je znala da list kupusa "izvlači temperaturu", za blagotovorno dejstvo bokvice, crnog luka iseckanog na uboj. Samo ne šta se na slomljeno srce privija. Ali stariji srcu uglavnom i nisu puštali na volji, pa ostajalo zdravo i čitavo.) Skočih ko davljenik da dočepa slamku. Škiljeći neispavanim očima iza regala, dograbih neku oveću praznu kesu. Odmah je ćušnuh na ključnu kost i delom na rame (koje me takođe boluckalo, Ignjat i Staša su mi ga danju malo masirali). Ušuškah ih takoreći bukvalno.
Istog trenutka postade toplo i bol uminu. Izbegavala sam da se mičem, strahujući od ponovnog bola. Ali utopljen, kesom zavaran, on se uspavao, pa konačno i ja nekako zaspah.
Živele najlon kese (šalim se, čuvajte poneku u kući, zlu ne trebalo, ali čuvajte i planetu -- na kesama štedite malo). I naše bake što svakojakih čuda znaju!
Нема коментара:
Постави коментар