Danas smo prisustvovali Mašinom času klavira. Kad vide da ću obuti gumene čizme, sestri se promeni boja u licu, te pokuša da me odgovori: Nećeš valjda to da obuješ, nije prikladno. (Mrzim prikladnost, i samu reč. I kad god mogu, opirem joj se. Recimo, u pozorištu je po meni primarno gledati predstavu i uživati u njoj. Ne treba ljudima zabranjivati ulaz ukoliko ne poseduju elegantu garderobu. Možda koru hleba glođu i skromno se odevaju, ali o umetnosti snevaju.) Svašta, ja ne znam da je za kišu išta prikladnije od gumenih čizama. (Nije to prvi put da pokušava da me ukalupi ili bar privoli da se ukalupim sama. Kad sam na svadbi nekih njihovih rođaka čuvala sestrića, insistirala je da ne obučem zelene šalvare. Ne kapiram što je ljudima moje oblačenje problem. Pa ako su mi u krvnom srodstvu, ne snose oni odgovornost ni za moje oblačenje (ako je o tome uopšte umesno govoriti) ni za ponašanje.
I obula sam ih. U učionici, gde se pod klavirom razlila veelika bara (dok su učenice probale svoje tačke), rekoše mi: dobro je što si obula čizme. A i pri ulasku u školsko dvorište, držeći Ignjata u naručju, mogla sam nekoliko puta da poskočim u plitkoj bari, usled čega se moj sestrić široko osmehivao. Zato su te čizme zlata vredne!
I obula sam ih. U učionici, gde se pod klavirom razlila veelika bara (dok su učenice probale svoje tačke), rekoše mi: dobro je što si obula čizme. A i pri ulasku u školsko dvorište, držeći Ignjata u naručju, mogla sam nekoliko puta da poskočim u plitkoj bari, usled čega se moj sestrić široko osmehivao. Zato su te čizme zlata vredne!
Нема коментара:
Постави коментар