Kuća mi je na brdu. Još uvek mi je drago zbog toga, Jer ko na brdu, ak' i malo, stoji, više vidi... Jer je uvek draže ono za šta se treba pomučiti.
Zažalim tek pokatkad kad se, natovarena ko magarac, vraćam umorna, naročito noću, naročito kad je vrućina, ili kad je ledeno (čuveni sezonski problem: zimi zima, a leti vrućina).
Malopre na po brda stade mi neki auto. (Nekad se u sebi srdim zbog toga. Kad nisam umorna ni opterećena. Sad mi beše svejedno.) Uvek požurim, da vozač ne čeka, ali diskretno (da se ne ispalim ako je stao što mu nestalo goriva, da popravi šminku, šta znam...). I uvek, već prilazeći, pognem glavu da proverim ko je (ne mogu i neću da se vozim sa svakim, pa unapred mislim kako da se učtivo izvučem ako se suočim s pogledom neznanca).
Na sreću, beše to moj brat. Žurno je sa suvozačevog sedišta uklanjao papire i namirnice, kako bih ja mogla da se smestim. Sad te mučim da sklanjaš to sve, rekoh učtivo (i jeste mi neprijatno kad nekom remetim (ne)red). Vidim da žuriš, reče on.
Ne žurim, nasmejah se (to samo tako izgleda). Ja samo brzo hodam, tako sam navikla. Dobro je, primeti brat, kad možeš tako uzbrdo. Dobro je, rekoh i ja, najbolje.
Ne marim ja za brdo para, brdo zlata, dijamante oko vrata... A bogata sam, mnogo sam bogata!
Gledam ovih dana stare i nemoće ljude, kako se sa štapovima jedva miču po gradu. (Baš jutros kod hotela Moskva jedan deda korača, a ko da u mestu tapka. Mnogo mu strpljenja treba da stigne i do pešačkog prelaza; ako li je naumio Kalemegdanu, do svanuća se neće kući vratiti.) Gledam ih, saosećajući, i mislim: kako si (još) srećna, možeš da hodaš, da skačeš, da trčiš! Najtužnije je i najstrašnije kad ti vrata doma i sopstvena kapija postanu daleko.
Ne žurim, MOGU. A niko ne može doveka, pa grabim (da uživam u neprocenjivim darovima): gledam, slušam, hodam... iz sve snage.
Zažalim tek pokatkad kad se, natovarena ko magarac, vraćam umorna, naročito noću, naročito kad je vrućina, ili kad je ledeno (čuveni sezonski problem: zimi zima, a leti vrućina).
Malopre na po brda stade mi neki auto. (Nekad se u sebi srdim zbog toga. Kad nisam umorna ni opterećena. Sad mi beše svejedno.) Uvek požurim, da vozač ne čeka, ali diskretno (da se ne ispalim ako je stao što mu nestalo goriva, da popravi šminku, šta znam...). I uvek, već prilazeći, pognem glavu da proverim ko je (ne mogu i neću da se vozim sa svakim, pa unapred mislim kako da se učtivo izvučem ako se suočim s pogledom neznanca).
Na sreću, beše to moj brat. Žurno je sa suvozačevog sedišta uklanjao papire i namirnice, kako bih ja mogla da se smestim. Sad te mučim da sklanjaš to sve, rekoh učtivo (i jeste mi neprijatno kad nekom remetim (ne)red). Vidim da žuriš, reče on.
Ne žurim, nasmejah se (to samo tako izgleda). Ja samo brzo hodam, tako sam navikla. Dobro je, primeti brat, kad možeš tako uzbrdo. Dobro je, rekoh i ja, najbolje.
Ne marim ja za brdo para, brdo zlata, dijamante oko vrata... A bogata sam, mnogo sam bogata!
Gledam ovih dana stare i nemoće ljude, kako se sa štapovima jedva miču po gradu. (Baš jutros kod hotela Moskva jedan deda korača, a ko da u mestu tapka. Mnogo mu strpljenja treba da stigne i do pešačkog prelaza; ako li je naumio Kalemegdanu, do svanuća se neće kući vratiti.) Gledam ih, saosećajući, i mislim: kako si (još) srećna, možeš da hodaš, da skačeš, da trčiš! Najtužnije je i najstrašnije kad ti vrata doma i sopstvena kapija postanu daleko.
Ne žurim, MOGU. A niko ne može doveka, pa grabim (da uživam u neprocenjivim darovima): gledam, slušam, hodam... iz sve snage.
Нема коментара:
Постави коментар