Po kući ležahu razasuti kamioni, avioni i ko zna šta sve još. A onda je Ignjat u predsoblju uočio ogromnu žutu loptu, za pilates. Smesta ju je dokotrljao u dnevnu sobu, razume se.
I onda su se svi s loptom kotrljali, kako i koliko ko ume, neko samostalno, a neko uz pomoć odraslih. Najposle je lopta završila u spavaćoj sobi, između Matije i Ignjata. Šta se tačno dogodilo nisam primetila, a ni istraživala. Uglavnom, trenutak potom začu se nešto, od čega jasno shvatih da je lopta bila nevaljala. Ko ju je kome i gde hitnuo, ne znam. Do uha mi je samo doprlo: pao televizor! A onda spazih Matiju kako i dalje stoji na krevetu, zapanjen.
Televizor je ležao naglavce. (Eto, ova plazma ko slamčica; pirne vetrić i obori je, a nekmoli lopta za pilates. Oni stari televizori, sandučari, bili su daleko otporniji na decu!). No nije se ni ugasio; sve beše u redu, nadala sam se. Sva sreća da je pred komodom bio lejzibeg, na kojem su malopre skoro svi moji sestrići (dok im pundraći ne grunuše u gaće) leškarili i gledali crtani. Sva sreća, inače bi se u paramparčad raspao.
Nakon trenutka ćutanja u kojem bejahu i prestrašeni i zbunjeni, Ignjat poče da kori starijeg brata: Matija, co si to uradio, co? Ne bi me iznenadilo i da je loptu sam šiknuo u pogrešnom smeru, a brata optužuje da svoju kožu spasi (mada je tome Staša sklonija). Psst, ućutkah ih, ništa (strašno) nije bilo, ne pričajte nikom (bar dok gosti ne odu i popusti tenzija), šapnuh. Digoh hitro televizor i vratih na mesto, dok se neko iz dnevne sobe ne pojavi i digne dreku (tetke služe i da probleme zabašure, tako spreče prgave odrasle da se dure... jer kad se dure, znaju da budu nezgodni). Matija ugasi i upali -- sve radi.
Matija! Co si to uradio, CO, Ignjat nije prestajao da grdi. Čini mi se da ste u tom obojica učestvovali, ćuti, nemoj teča da vas čuje (pa da drekne), rekoh.
Međutim, Ignjat se oglasi: tataa, tataa... Pst, ćuti, rekoh, ne govori sad nikom. Ali ko bi dečja usta zauzdao. Jedva da je prošao koji minut, a svi su u kući znali šta se zbilo (zet potom dođe u kontrolu, te zagleda ekran sa svih strana).
Naknadno je utvrđeno, tj. Matija je ubrzo, iako ga niko ni na kakve muke ne stavi (nit mu guju prisojkinju u nedra turali nit klince pod nokte udarali), priznao da je on loptu bacio ka uzglavlju, a lopta se od zida odbila i... znate već epilog.
Ova deca lajava, na lakat bi (da ne pominjem koji drugi deo) progovorila (a ne moraš ni da ih zagolicaš, odmah "pevaju"). Nikad od njih partizanski kurir ne bi bio.
I onda su se svi s loptom kotrljali, kako i koliko ko ume, neko samostalno, a neko uz pomoć odraslih. Najposle je lopta završila u spavaćoj sobi, između Matije i Ignjata. Šta se tačno dogodilo nisam primetila, a ni istraživala. Uglavnom, trenutak potom začu se nešto, od čega jasno shvatih da je lopta bila nevaljala. Ko ju je kome i gde hitnuo, ne znam. Do uha mi je samo doprlo: pao televizor! A onda spazih Matiju kako i dalje stoji na krevetu, zapanjen.
Televizor je ležao naglavce. (Eto, ova plazma ko slamčica; pirne vetrić i obori je, a nekmoli lopta za pilates. Oni stari televizori, sandučari, bili su daleko otporniji na decu!). No nije se ni ugasio; sve beše u redu, nadala sam se. Sva sreća da je pred komodom bio lejzibeg, na kojem su malopre skoro svi moji sestrići (dok im pundraći ne grunuše u gaće) leškarili i gledali crtani. Sva sreća, inače bi se u paramparčad raspao.
Nakon trenutka ćutanja u kojem bejahu i prestrašeni i zbunjeni, Ignjat poče da kori starijeg brata: Matija, co si to uradio, co? Ne bi me iznenadilo i da je loptu sam šiknuo u pogrešnom smeru, a brata optužuje da svoju kožu spasi (mada je tome Staša sklonija). Psst, ućutkah ih, ništa (strašno) nije bilo, ne pričajte nikom (bar dok gosti ne odu i popusti tenzija), šapnuh. Digoh hitro televizor i vratih na mesto, dok se neko iz dnevne sobe ne pojavi i digne dreku (tetke služe i da probleme zabašure, tako spreče prgave odrasle da se dure... jer kad se dure, znaju da budu nezgodni). Matija ugasi i upali -- sve radi.
Matija! Co si to uradio, CO, Ignjat nije prestajao da grdi. Čini mi se da ste u tom obojica učestvovali, ćuti, nemoj teča da vas čuje (pa da drekne), rekoh.
Međutim, Ignjat se oglasi: tataa, tataa... Pst, ćuti, rekoh, ne govori sad nikom. Ali ko bi dečja usta zauzdao. Jedva da je prošao koji minut, a svi su u kući znali šta se zbilo (zet potom dođe u kontrolu, te zagleda ekran sa svih strana).
Naknadno je utvrđeno, tj. Matija je ubrzo, iako ga niko ni na kakve muke ne stavi (nit mu guju prisojkinju u nedra turali nit klince pod nokte udarali), priznao da je on loptu bacio ka uzglavlju, a lopta se od zida odbila i... znate već epilog.
Ova deca lajava, na lakat bi (da ne pominjem koji drugi deo) progovorila (a ne moraš ni da ih zagolicaš, odmah "pevaju"). Nikad od njih partizanski kurir ne bi bio.
Нема коментара:
Постави коментар