понедељак, 9. октобар 2017.

Od spavanja se raste

Došlo vreme popodnevnom spavanju (i buka tetkama do grla) a malu decu nikako da san ophrva. Konačno Stašu uspava jedna tetka u prvoj sobi. Ignjat se potom, tobože na prstimai, ušunja: samo da vidim, samo da vidim Stasu. I pustih ga da je iz prikrajka pogleda, ali bejah spremna da ga ščepam ako se razgalami. On odmeri sestru, pa upita: je l' porasTIla? Jeste, odgovorih ne trepnuvši, vidiš kako joj je noga izvirila ispod jorgana (okračao joj). I predložih, zgrabivši ga u naručje: hajmo brzo mi da spavamo, da je prestigneš. Pa neće ona da bude veća od tebe, ne može, nećemo to dopustiti! 
On se samo smeškao, očito zadovoljan zamišljenom prednošću. U drugoj sobi i u mom krilu zaspao je uz pesme samo njenu namenjene i zarad njega izmišljene. Ignjat će da spava, odmah će da spava, brzo da poraste, do krova, do laste, i biće veći od Staše... Nisam imala kad da se prepuštam stvaralačkom činu i tragam za lepšim rimama. No Ignjat ionako nije oštar kritičar: zaspao je brzo (verovatno zamišljajući kako nadvisuje krovove i kako mu sestra ni do kolena nije), a kućom se razlio blagotvorni mir (koji će potrajati uvrh glave dva sata, ali bolje išta nego ništa).

Нема коментара:

Постави коментар