U našem horu vlada prijateljska atmosfera. Družimo se i svaka je spremna da pomogne ostalima. One koje dolaze autom obavezno nude prevoz i kućama razvoze pešake.
Mene uglavnom vozi Kaća, jer sam joj usput. Često u kolima ima i troje dece, koja se sa mnom stisnu na zadnjem sedištu, nesebično mi ustupajući deo svog prostora. Kad čeljad nije besna, ni auto nije tesan.
Brava na zadnjim desnim vratima odavno ne radi, pa Kaća mora da izađe i pusti me. I na to smo navikle. Problem je nastao kad vrata više nisu mogla da se otvore nikako, ni iznutra ni spolja, ni milom ni silom. Sad sam morala da ulazim s leve strane, pa da se redom pakujemo. I to ne bi bio problem da s leve strane ne stoji, fiksirano, veliko dečje sedište. Svaki put kad se preko njega provučem, premrem od straha da mu nešto ne polomim. Plus mi je i tesno, strah me da se ne zaglavim.
U poslednje vreme počela sam da odbijam prevoz. Krenem polako uzbrdo, šetnja je zdrava, a i mirna mi savest (bolje nego deci da polomim sedište).
Prekjuče, međutim, Kaća me obavesti o značajnoj promeni: sedište su premestili na desnu stranu (zbog toga je najmlađa ćerka suze lila, ali šta ćeš, opšte je iznad pojedinačnog: svima je dosadilo da se preko tog sedišta lomataju). E, ako je tako, onda ćemo se snaći.
Još se i na tim desnim vratima pokvarila brava, pa opet Kaća mora da ostavlja volan, kako bi mi otvorila. Brava se pokvarila i na suvozačevim vratima. A na tom mestu uvek je neka od naših koleginica, prekjuče Jovana.
Dok smo se primicale crvenom autu, rekoh: Sve je dobro dok ne počnemo da izlazimo kroz prozor! (Vala, omanje to, gadno bih se koprcala dok se izmigoljim.)
Нема коментара:
Постави коментар