Umre mi, kaže, kum, švalerčina (kad su muškarci u pitanju, svi augmentativi imaju pohvalno začenje), u najboljim godinama.
A na sahranu, pored zakonite žene, došle i sve njegove ljubavnice (jesu li to bile uporedo, naizmenično ili nekim hronološkim redom, je li postojala kakva hijerarhija, ne upitah). Elem, nije se znalo koja više plače. (Gospodin je imao intimne narikače.) Čitav minuli rad pokojnika sjatio se oko kovčega. Njegov, tek ugašeni, život pred svetom je ko na tacni bio: vala, taj je pošteno zapinjao i nije dangubio. Verujem da su mu prisutni muškarci na takvom bogatstvu i postignućima, dotad naročito, zavideli te, u nekoj razgovornoj, banalnoj formi složili se s onim Njegoševim stihom: Imao se rašta i roditi! (Stih koji ovom prethodi, da dovijek živi, nažalost, nije se obistinio.) Međutim, jedan je okrenuo i drugu stranu medalje...
Da se odmore od tog potresnog prizora, grupa muškaraca, pokojnikovih drugara, izađe pred crkvu, te zapališe cigarete. A jedan od njih, kum pripovedač (iz čijeg ugla mi ovog vrsnog poslenika na odru gledamo), verovatno filozofski otpuhnuvši dim, zaključi: E moj kume, što si jebo -- jebo si!
Na to, uprkos neprimerenosti, ostali srećnici prsnuše u smeh. Računam da su od tog trena bili zahvalni i na malom... užitku: bolje i da, katkad samo, čalabrcnu, da samo jebucnu, no da im se puna zdela izmakne, a spolovilo ne može da makne. Na čas su, poput Vijona ili Montenja, uvideli da šmokljane i jebače smrt i crna zemlja izjednače: nad spuštenim... rukama džaba žena plače.
Kako će biti i vuk sit i ovce na broju, dosetila se moja sestra: Sad kad se te udovice (sve, sem jedne, nezvanične) pojebu s drugim, nek, u skladu s našim običajima, namene pokojniku, nikad prežaljenom (ko oni miševi iz vica, što jedu biber i plaču, nesrećnice gorke suze brišu, dok pod drugim delijom uzdišu).
I kako Eros uvek ima poslednju reč (Tanatos jednu -- on dve, Tanatos jednu -- on dve), sestra primećuje: Sve je dobro što se dobro svrši!
Нема коментара:
Постави коментар