Autobus Kolašinprevoza je kasnio, pa smo poduže stajali na peronu iščekujući ga. Primetih dva-tri puta kako me neki čovek gleda. I svaki put se upitah kakvo opravdanje ima za to. Mislim, nije da sam bila u nekom očaravajućem izdanju. A ne znam što bi me, inače, gledao. Možda zbog roze torbe... zelenog kofera... ljubičaste bluze (nadam se, videćete zašto, da ovo poslednje nije bilo u pitanju).
Kako smo u jednom momentu shvatili da drugim putnicima zakrčujemo prolaz, pomerismo se svi metar-dva ulevo. I tom prilikom susretoh oči ovog gospodina, no brzo zaboravih.
Kako smo u jednom momentu shvatili da drugim putnicima zakrčujemo prolaz, pomerismo se svi metar-dva ulevo. I tom prilikom susretoh oči ovog gospodina, no brzo zaboravih.
Setih se tek kad Maša u jednom trenu razrogači oči, upozoravajući me da mi je bluza otkopčana. Kaiš od torbe, koji uvek stavljam popreko, zalegavši mi tačno međ grudima, vrpoljio se, pa dugme raskopčao. U stvari, ispostavi se, dva dugmeta.
Sestra se, pomalo zlobno, isceri, kad se ja štrecnuh. Bogami, ljudski se videlo... da nemam čega da se stidim. Naprotiv. Ju, poverih rođacima, a ja se pitam što me onaj čovek gleda. Ja opušteno ćaskam i smejem se, kuku, lele... a pogledi stranaca pustoše mi grudi bele.
-- Mašo, kad si primetila da mi je tunika odškrinuta na (ne)zgodnom mestu? -- upitah.
Tad kad je i rekla, logično. Ne mogu biti sigurna, ali nadam se da je čovek ipak imao drugi razlog. Ne bih da se, bez mog znanja (i dopuštenja), očima častio.
Нема коментара:
Постави коментар