Nedavno sam Maši špartala neke linije, kako bi ona mogla da se posveti lepom pisanju. (Čudo jedno šta sve od ove dece traže, pa tek što su naučili da pišu i ofrlje.)
Ja merim, mičem lenjir i podvlačim, a ona stoji kraj mene i gleda. Najednom me zagrli i gotovo ushićeno kliknu: KAAKO sve znaš?! (I šta treba pisati, i šta treba čitati, kako treba crtati i krojiti, kostim napraviti, koje pesme recitovati, šta i kako sašiti, kako nakit praviti, i brodove od kartona... I kolače da umesim, i zečiće od testa da napravim, i šator od ćebadi da podignem, i predstavu sa sestrićima da organizujem...)
Tako moje starije sestričine misle, da mi u kreativnosti nema ravne. I nije ni važno je li to istina, važno je da me one vide na tronu.
Nema šta ne znam, a i ako se nađe -- začas se tetka snađe. Moram priznati, odista je dobro moja sestričina biti.
Tako moje starije sestričine misle, da mi u kreativnosti nema ravne. I nije ni važno je li to istina, važno je da me one vide na tronu.
Nema šta ne znam, a i ako se nađe -- začas se tetka snađe. Moram priznati, odista je dobro moja sestričina biti.
Jednako je divno biti tetka. I nema ničeg, NIČEG lepšeg od dečjeg osmeha. A moji mi se sestrići stalno, srećni, smeju. Kad ih vodim u šumu, kad po suvom lavoru pecaju ribe od kartona, kad gledamo zajedno crtaće, kad ih b'zoo, b'zoo vozim u kolicima ili im vučem kanapom bicikl, kad mesimo ke-ke (a baba šizi što brašno i testo po podu padaju), kad na sav glas pevamo: "Ja sam mali paradajz i živim u baašti... Leti, leti, skači, skači, leti, leti, skaači; pada kiša, tata vozi, rade nam brisaači..."
Na svetu ničeg lepšeg nema od dečje radosti!
Нема коментара:
Постави коментар