Ignjat svakoga dana nosi ortopedsko pomagalo i nosi ga po ceo dan, sem kad spava... i kad obavlja nuždu. E, zato se Ignjatu, pretpostavljate, poboljšao metabolizam (pa hoće da kaki svaki čas) i oslabila mu bešika (pa hoće da piški svaki čas). Hoću kakim, najedanput (recimo kad u dvorištu spazi bicikl) objavi i skoči da sam raspertlava one kaiševe od aparata. Iskobelja se iz toga začas, ko Hudini. I pošto svaki čas izvoljeva da prazni creva: oću kakiim, ooću kakiim (a često, razume se, to ne uradi)... odrasli su uvek sumnjičavi: lažeš (svejedno, čim obaviš taj spasonosni posao, opet ćemo te "okovati", tako se mora)? A laže, svaki put kad istinu ne kaže. A de ti pogodi kad hoće da kaki, a kad da utekne mukama. Pustiš ga na nošu, pa šta bude (bolje nego da ga ne pustiš, pa da bude zlo).
Ignjat se danas bio ugnjezdio na gomilici šodera i posvetio prekopavanju. Ja mu stajah nad glavom, jer neko mora njega i sestru mu nadzirati. U jednom trenu im se poverih: ide mi se u ve-ce! Idi piski (u) kucu (kod) babe (ne pravi dramu, a naročito štetu), posavetova me Ignjat odmah, ne prekidajući rad i ne dižući glave. Ma kaki mi se, rekoh. A on me pogleda i nepoverljivo reče: laazes!
Нема коментара:
Постави коментар