Dimitrije, troipogodišnjak, beše po ugaonoj rasuo gomilu sitnih
igračkica, tačnije paramparčadi koja je od nekih igračaka okrnjena:
plava kockica, krilo auta, parče slagalice... i tome slično. Taman sve
beše poređao, a tata mu šakom sve zgrte, nameravajući da ukloni kao
pregršt smeća. Nee, zavapi Dimitrije, ko kad ti nemilice poruše kulu od
karata.
Nee, tata, ne ruši kulu od karata! Iza onog što se odraslima čini kao besmisleni krš, često se krije dečja stvaralačka mašta, neka ozbiljna zamisao i veliki plan. Iza onog što vam se čini kao gomila otpadaka, nabacanih bez ikakvog reda, možda se krije sistem koji odrastao čovek ne može ni da vidi ni da razume (a i što mora sve da zna).
31. oktobar 2016. Kraljevo
Nee, tata, ne ruši kulu od karata! Iza onog što se odraslima čini kao besmisleni krš, često se krije dečja stvaralačka mašta, neka ozbiljna zamisao i veliki plan. Iza onog što vam se čini kao gomila otpadaka, nabacanih bez ikakvog reda, možda se krije sistem koji odrastao čovek ne može ni da vidi ni da razume (a i što mora sve da zna).
31. oktobar 2016. Kraljevo
Нема коментара:
Постави коментар