Što je
lepo kad su noge (i ne samo one) glatke, priznaćete, naročito ako
ste žensko, sem ako ste pobornici naturalnog izgleda i preko dlaka
fiktivno lepite devizu: najlepša je prirodna lepota (mislim, ima u
tome i istine, ali samo donekle) ili, rezignirano, kao moja strina:
gde je šta niklo – tu i neka raste (da l' se tako prema travi u
bašti odnose?).
Ako išta u životu mrzim to su dlake.
A one niču gde ih ne seješ, gore su od korova, nikako da ih
istrebiš. (Kad je Mašina mama jednom digla ruke uvis, a Maši pao
pogled na njene pazuhe, dete se zgrozilo: jao, mraavii (i kad redovno
briješ, ostaju upadljive crne tačkice)! Kako bi se tek zgranula da
je ugledala ševar, koji većina muškaraca, pa i mnoge, pretežno
starije, žene, brižljivo uzgajaju i na mnogim drugim mestima.
Dan bejaše topao i ja se latih
"kosilice" na terasi (gde je najvidnije, da mi nijedan
"zlotvor" ne utekne) da počupam te grdobe s nogu (iako su
mi sve suknje do zemlje). Vučem ja onu spravu uz i niz nogu,
okolo-naokolo, spreda pa otpozadi – epilator dahće, baldisao kao
da kosi tri hektara livade. Maša razrogačila oči, gleda te
potresne scene i ne diše (da zna kakve je muke čekaju, nikad ne bi
odrasla). Jedna noga, druga noga, jedna ruka, druga ruka... između
svakog ekstremiteta tek koji sekund predaha (da ne lipše sestrin
aparat).
Konačno reših da tu mašinu pustim i
iznad kolena, dokle mogu da podnesem bol (mislim, mogla bih da
stisnem zube još više, ali neću – lakše da brijač preuzme
najosetljivije oblasti). Pognula se ja ne bih li u onoj suknji na
preklop dobro butine, a naročito dlaketine, sagledala. Naporno
jeste, ali ne toliko da mi klone glava. Šta se to, kog đavola,
dešava? Epilator je imao dobru prednost dok sam ja shvatila da me za
kosu ščepao i navio mi je kao na papilotnu. GASI, GASII, viknuh
majci (dok mi se sprava temena ne dokopa), koja je takođe sedela na
terasi, pa dok ona skoči (nogu je pritom povredila, u panici;
mislila, kaže posle, da me drma struja; vala struja koristi
isključivo svršene glagole, nema kad ona da drma – DRMNE i to je
kraj), valjda sam i dugme instinktivno vratila nazad i onesposobila
napadača (a biće i da se opaki epilator moje kose nagutao: koliko
god da je retka – usta su mu bila puna, pa nije mogao više ni da
zine, ala jedna). U svakom slučaju, kosu mi je čvrsto držao, bez
namere da popusti stisak. Čupnula sam tek koju dlačicu (užasno bi
bilo da čitav pramen moram da isečem, ionako imam tri dlake na
glavi).
Sestra se pojavi iz kuhinje, pa se
najpre nasmeja (meni onako ojađenoj, s tom čudnom ukosnicom), a
onda pokuša da me iščupa iz kandži tog pomahnitalog električnog
brice. Gledaše, čačkaše, i odovud i odonud – nema vajde (i ona
tek koju dlaku iščeprka). Uspela još samo da donji deo epilatora
odvoji od proždrljive vilice i olakša mi teret. Utom naiđe strina
(ona s početka priče, tolerantna prema dlakama jer su od boga date,
čime su zaštićene ko beli medvedi, i jer od silnih seoskih poslova
nema kad o njima da misli) te videći da se bakćemo oko moje glave,
a da mi s kose nešto visi, upita (dolivši ulje na vatru): šta,
navijate se? (Aha, rešila da načinim ladnu trajnu!) Nasmejasmo se
opet mojim mukama. Ma, jok, reče sestra (lako joj da bude duhovita
kad ima bujnu kosu i kad je električna papilotna na mom pramenu),
nego ona (tj. ja) hoće da epilira glavu. Neka, neka... pas laje,
vetar nosi (samo da me reši muke u kosi). Daj mi zvezdasti
šrafciger, doviknu majci (iako je majka, pametnica, sve vreme nudila
makaze; lako je kratiti na tuđoj glavi). Ja i ne pitam šta će joj.
Nož da mi staviše pod grlo – ne bih ni trepnula (samo kosa da mi
se spasi). Majka donese šrafciger, ali pogrešan (o, žena ili nema
pojma o alatima ili sedi na ušima). Kad donese traženi, sestra
ustanovi da je prevelik. I onda nije bilo drugog izbora no da se
uputimo do Saleta, mog zeta, na drugoj strani dvorišta.
Što se ta moja sestra udala –
pametno: muž joj zlatne ruke ima i sto zanata u njima! Al' on se
mučenik "usrećio": svajama vazda neki aparati otkazuju,
pa sve kod njega trče: te popravi mi ovo, te popravi mi ono (i
telefone, i lampione, i bicikle, i kompjutere, njih naročito...).
Gde god šta zaškripi, Sale mora da podmazuje i da krpi. Gotovo da
nema dana kad meni nešto ne zafali (da su svastike insekti – ja
bih bila stenica).
A jeste mi taj zet čarobnjak, nema šta
ne popravi; rodila ga majka za sve, što bi rekla moja baba. I dobar
ko lebac! Crkne mi napajanje – on obavi sistematski pregled
računara, postavi dijagnozu i konačno mi kupi novi deo (koji će
sam i namestiti), crkne mi hard disk uoči Nove godine – on
protraći sate da mi ga zameni (da ne crknem i ja bez interneta), šta
god kompu (u po dana, u po noći) zafali – on reši ko od šale.
Zakukulji mi se nešto na mobilnom – on raskukulji, odapne mi
fiksni – on ga u život vrati.
Zatekoh ga kako razvlači i prikucava
za direk neku žicu, pa, kao i obično, zacvileh: Saale, pomaagaaj! I
ostavi čovek smesta svoj posao (džaba žica razapeta i prava kad je
svastika čupava), osmotri problem, nasmeja se, takođe preporuči
makaze, ali ode po kutiju s alatom. Probaj ovaj šrafciger, probaj
onaj (te velik je, te mali je), dok ne izbrusi neki šesnaesti, koji
konačno bi taman. (Za to vreme njegova žena, uprkos mom
negodovanju, obilazi ne bi li me slikala iz najboljeg ugla; valjda bi
ta slika trebalo da visi u nekom frizerskom salonu kao primer
alternativnih metoda navijanja.) Jedva nekako otvori taj deo
epilatora koji mi je na kosi visio, ali se pomučio dok je skontao
šta i kako da rastavi. (U tom trenu sa radija se začu neki
narodnjak: alal veraa, maajstoree, i svi se nasmejasmo. Alal vera,
nego šta!) Rastavi ga na sitne deliće, izvuče mi kosicu i dok ja
odahnuh, on prionu da odmah delove sastavi, kako ne bi zaboravio gde
šta ide (za sastavljanje, naravno, uvek treba više vremena, a ovo
je, primetih, ko Rubikova kocka). E, sad mogu ovim čudom svaki dan
da uvijam kosu (čim opasnost prođe, vrati mi se smisao za humor),
znam ko zna da ga, žmureći, i sastavi i rastavi začas ko M48!
I malopre kažem sestri telefonom:
nešto pišem, pa ne znam da li da prošetam ili da perem kosu. Peri
tu kosu, isceri se ona, kad ti je ostalo nešto! Šta bi bilo,
dodade, da Saša nije bio kod kuće? E, to mi je za nauk: ne petljaj
se oko elektrike dok je Saša na poslu, nikako u prepodnevnim
časovima – epiliranje strogo posle četiri (i samo do kolena,
dotle kosa ne može da dopre).
Ako vam se kozmetičarka (kao moja)
porodi i posveti porodičnom životu, pa se okanite depilacije (ne
mogu ja, i neću, pred svakim da se razgolićujem), pažljivo rukujte
epilatorima – naročito ako ne želite lokne u kosi (i ako nemate
predusretljivog i darovitog zeta - rešenje za sve probleme)!
Нема коментара:
Постави коментар