Staša je predveče vozila trotinet, a ja sam, kao i obično, bila pratilac. Sve vreme dajem instrukcije i tu sam da, ako se trotinet (kako ume) otme kontroli, priskočim u pomoć.
Iz lavne ulice skretosmo u našu omiljenu, slepu, kojom retko prolaze automobili. A sunce nas smesta natera da zažmurimo i zaklonimo oči. Cto je ovo cunce doclo ovde, upita Staša. Paa, zato što mu je tu spavaća soba. Sunce se sprema da spava. Uskoro će obući crvenu pidžamu i uasiti svetlo, pa će svud biti mrak. Zaspaće sunce, a potom ćemo zaspati i mi. (Kad se probudi, obući će opet žuto odelo.)
Jeste malo nepristojno što svako može prisustvovati tom intimnom činu, ali šta ćemo mu mi, što nema paravan.
Нема коментара:
Постави коментар