Ignjat i Staša me spopali da izađem s njima u mrak. Vuku me oboje za ruke, da odmah pođem, a ne govore ni gde tačno ni što. Ne mogući da iščekaju mo polazak, istrčaše sami do pola dvorišta. A ja za njima povikah: Tamo je vuuk! Smesta se okrenuše nalevo krug i brzinom svetlosti dotrčaše na terasu i u moj zagrljaj.
Slute oni da se ja šalim, ali ko će znati: može vrag da odnese šalu i alavi vuk može ko od šale da proguta ovo dvoje dece male.
Нема коментара:
Постави коментар