Uvrh izloga jedne radnje postavljene su tobože ogromne kante s raznobojnom farbom, koja se onda niz izlog sliva i razliva po podu hola u tržnom centru. Nabasavši na "obojen" beton, Staša se u mestu ukopa i zaprepasti: Ko je ovo uradio?! Nemam pojma, nasmejah se. Uđi da pitaš, rekao joj veliki brat.
I ne beše joj teško. Odlučna da utvrdi ko je krivac (za nju isti kao oni što bacaju smeće u potok), uzbuđena zbog velikog i ozbiljnog zadatka, pozva brata da joj bude podrška (a možda misli i da će sama, onako niska ostati neprimetna): Ajde ca mnom! Ali kako on ne pristade, Staša ulete sama pred prodavačice. A onda, shvativši u šta se upustila, pokoleba se, ni reč ne reče, natrag pobeže.
I ko je ono uradio, pitasmo je potom. Neke dzene (one s kojima se u radnji suočila, a one se smejale, bestidnice), reče, ozbiljna, i dalje ne razumevajući kako su to mogle i smele. Nedopustivo, koliko i bacanje smeća u prirodu (svaku mi kutiju, svaki papirić ona i brat joj prijave kad u šancu spaze).
Нема коментара:
Постави коментар