Bila sam u biračkom odboru (nisam ni ja gadljiva na pare, a ni "mutava"). Prstom nisam mrdnula (za razliku od ranijih izbora, na ovima je listanje biračkog spiska bilo privilegija odabranih; mogla sam, ali nisam želela, da protestujem). Zato sam očima šarala na sve strane i držala uši načuljene. A inspiracije koliko voliš!
Iz kože sam htela da iskočim koliko me iritira neznanje i šeprtljanje tamo gde ne bi smelo da ga bude. Postoje pravilnici (koje malo ko čita), postoji valjda i neka obuka za najodgovornije (bar bi trebalo da postoji; ne puštaš ni da ti njivu ore onaj koji prvi put i bez ikakvog znanja seda na traktor). Koliko sam ja mogla da spoznam, za mesto predsednika odbora najbitnije je (ako ne i jedino bitno) našminkati se, napućiti usne i načiniti frizuru, eventualno imati ozbiljan pogled i delovati zagonetno.
Razumem da svima prija leba bez motike, ali valja bar brašno da proseju kako treba, da zamese testo... Ne upuštaj se u nešto čemu nisi dorastao. Hoće svi ugled i počast (koji se, pred sličnima, stiču zvanjem; na zvanje bez znanja ja gledam i podozrivo i podrugljivo), svi bi da drže olovku i popunjavaju važne papire (beže od motike ko đavo od krsta), iako za to nisu osposobljeni. Ne možeš reći: OK, voziću avion, a avion nikad (sem sa tla na nebu) ni video nisi.
(I da bar znaju da se postide, jok! Ja sebe u ogledalu ne bih smela pogledati. Al' zato ću, gledano očima zajednice, uvek biti "niko i ništa", jer to su mi bili i preci, a bili bi, insistirala bih na tome, i potomci, da ih imam.)
Ni pravilnik ne pročitaju. Ali sve je super dok ćutiš i praviš se da to ne primećuješ (doduše, više je onih koji niti primećuju niti mare). Ako na šta skreneš pažnju, može ti se zameriti. Ili da te, iza leđa, proglase nevaspitanim, zaključe da se eksponiraš (mesto da ćutiš, sagneš glavu i paseš travu... dok volovi drže konce u rukama i stiskaju usne da im se ne otme muk)... Ne, ne radi se o meni.
Ko se buni, on se "eksponira". To se verovatno posle prepričava na partijskim sastancima, da se zna ko štrči i ko nije simpatizer (već zagovornik pravde, delanja ni po babu ni po stričevima). I moguće da će, nakon detaljnog pretresa toka izbora, negde tamo, na nekom stranačkom susretu, biti stavljen na "crnu listu" (onih koji misle svojom glavom, s vratom koji se ne povija).
Od vladara me, inače, mnogo više iritiraju oni dupelisci, koristoljubivci, koji se moćno osećaju jedino uz njegovo rame i ponosno osmehuju dok mu vire iz zadnjice (smatrajući to izuzetno privilegovanom pozicijom). Vladare razumem, cilj opravdava sredstva, ali ne znam gde će više ćuškati poltrone -- u dupetu ponestaje mesta.
Ne znam koji su već ovo izbori po redu na kojima se glasači nužno obeležavaju sprejom. A članovi odbora još uvek su u dilemi: prska li se desna ili leva ruka, cela šaka ili samo prst, šaka spolja ili iznutra... Ako se prska samo prst, da li se prska bilo koji ili kažiprst, ili palac, ili... Videh da se ustručavaju da prsnu kažiprst bez jagodice (a beše takvih bar pet komada) ili smatraju da takvog prsta nema (pa prsnu na levoj). Nije ni u pravilniku precizirano šta se prska onima koji kažiprst na desnoj nemaju. Teoretski treba sve slučajeve predvideti.
Nekad je samo za invalide, one koji su nepokretni, postojala mogućnost da breg ode Muhamedu, tj. da u vlastitom domu glasaju. Ove godine, stekla sam takav utisak, tu mogućnost imao je svako ko zatraži. Glasači donosili na ceduljicama imena komšija, zvali telefonom lično... Niko ih ne upita koliko godina imaju, od čega boluju, jesu li nepokretni ili... Doduše, u pravilniku ništa ne piše o tome na koje se tačno slučajeve to odnosi. Bila sam u iskušenju da pozovem kako bi moj tata glasao (samo da sam to želela; draže mi je da ne snosi deo odgovornosti za očekivani rezultat i budućnost): ne može da dođe, mrzi ga da se oblači. Svaka je domaćica mogla pozvati jer ne može da ostavi ručak na šporetu. Nešto slično se upravo i desilo: pedesetogodišnja žena sačekala je terensku ekipu skockana i spremna da, nakon glasanja, krene za Beograd. Stariju gospođu zatekli su kraj šporeta kako kuva ručak. Malo je ko od jedanaest glasača bio nepokretan.
Vrlo zanimljiva beše i epizoda s glasačem naknadno upisanim u birački spisak. Kad kažem naknadno upisan, to samo znači da se dečko pojavio s rešenjem, dobijenim nedelju dana ranije. U spisku ga nije bilo. Predsednik i pomagači odmah se uzvrteše. Ne znaju šta će, pa (pogrešno) računaju da oni "iznad" znaju. Ispostavi se da ni nadređeni nisu upućeni ni u šta sem da niko ko nije upisan ne može da glasa. Tako je dečku glasanje onemogućeno. Oni "odozgo" naknadno su se, izgleda, informisali o navedenom slučaju, pa je telefonom javljeno da se dodatak biračkom spisku nalazi u nekom od žutih koverata (koji su tada, očito, prvi put i otvoreni). Sreća da je dečko takođe bio u jednom od biračkih odbora, tu u blizini, pa su ga (malo mesto, sve se zna) pozvali da obavi svoju građansku dužnost, odnosno iskoristi svoje pravo. A da je živeo negde na periferiji, da je otišao kući, šta onda? Kad se prihvatiš neke funkcije, ne misli samo na ćar koji ćeš izvući, pripremi se za posao koji si prihvatio.
Poseban utisak na mene su ostavili "nosači (i nosačice) džakova. Dok sam silazia niz stepenice, idući kući, oni su navirali u suprotnom smeru, peli se kao po onim Sremčevim društvenim merdevnama, s takvim ponosom, u zanosu. Mnogi od njih koje znam nisu me videli jer su gledali kroz mene, ozbiljna ili osmehnuta lica, kao da im je tata jedan od kandidata.
Tako sam
biračko mesto videla kao državu u malom. Na rukovodećim mestima nalaze
se nekompetentni i nesposobni, ali vlasti podobni, ljudi, postavljeni tu
samo na osnovu jednog kriterijuma (partijske knjižice, po svoj prilici,
ili, pak, otvorene podrške vladajućima).
Kako na biračkim mestima, tako i u državi: na najvišim funkcijama su oni koji im nisu dorasli. A ne bi trebalo ni smelo tako da bude. Mnoge ustanove propadaju upravo stoga što su date na upravu pogrešniim ljudima, koji ili ne znaju ili ne rade svoj posao. Duša me boli za tolike biblioteke (i gradske i školske), kulturne ustanove u kojima rade ljudi s neodgovarajućom stručnom spremom, čak bez naklonosti knjizi, neproduhovljeni, ograničeni, nezainteresovani (ni za šta, sem za skok na društvenoj lestvici; a i to se može, verujte, ma koliko da si mali i neuk).
Posao bi trebalo davati ljudima koji to zaslužuju svojim znanjem i ničim drugo (bez obzira na njihovo eventualno stranačko opredeljenje), ljudima koji taj posao vole i spremni su da se zalažu. Jedino tako društvo može da napreduje. Da svako, opskrbljen znanjem, radi po svojoj savesti, a ne po direktivi. Sve dok su na bitnim mestima dobri podanici, a loši i nestručni radnici, ne može da valja.
Iz kože sam htela da iskočim koliko me iritira neznanje i šeprtljanje tamo gde ne bi smelo da ga bude. Postoje pravilnici (koje malo ko čita), postoji valjda i neka obuka za najodgovornije (bar bi trebalo da postoji; ne puštaš ni da ti njivu ore onaj koji prvi put i bez ikakvog znanja seda na traktor). Koliko sam ja mogla da spoznam, za mesto predsednika odbora najbitnije je (ako ne i jedino bitno) našminkati se, napućiti usne i načiniti frizuru, eventualno imati ozbiljan pogled i delovati zagonetno.
Razumem da svima prija leba bez motike, ali valja bar brašno da proseju kako treba, da zamese testo... Ne upuštaj se u nešto čemu nisi dorastao. Hoće svi ugled i počast (koji se, pred sličnima, stiču zvanjem; na zvanje bez znanja ja gledam i podozrivo i podrugljivo), svi bi da drže olovku i popunjavaju važne papire (beže od motike ko đavo od krsta), iako za to nisu osposobljeni. Ne možeš reći: OK, voziću avion, a avion nikad (sem sa tla na nebu) ni video nisi.
(I da bar znaju da se postide, jok! Ja sebe u ogledalu ne bih smela pogledati. Al' zato ću, gledano očima zajednice, uvek biti "niko i ništa", jer to su mi bili i preci, a bili bi, insistirala bih na tome, i potomci, da ih imam.)
Ni pravilnik ne pročitaju. Ali sve je super dok ćutiš i praviš se da to ne primećuješ (doduše, više je onih koji niti primećuju niti mare). Ako na šta skreneš pažnju, može ti se zameriti. Ili da te, iza leđa, proglase nevaspitanim, zaključe da se eksponiraš (mesto da ćutiš, sagneš glavu i paseš travu... dok volovi drže konce u rukama i stiskaju usne da im se ne otme muk)... Ne, ne radi se o meni.
Ko se buni, on se "eksponira". To se verovatno posle prepričava na partijskim sastancima, da se zna ko štrči i ko nije simpatizer (već zagovornik pravde, delanja ni po babu ni po stričevima). I moguće da će, nakon detaljnog pretresa toka izbora, negde tamo, na nekom stranačkom susretu, biti stavljen na "crnu listu" (onih koji misle svojom glavom, s vratom koji se ne povija).
Od vladara me, inače, mnogo više iritiraju oni dupelisci, koristoljubivci, koji se moćno osećaju jedino uz njegovo rame i ponosno osmehuju dok mu vire iz zadnjice (smatrajući to izuzetno privilegovanom pozicijom). Vladare razumem, cilj opravdava sredstva, ali ne znam gde će više ćuškati poltrone -- u dupetu ponestaje mesta.
Ne znam koji su već ovo izbori po redu na kojima se glasači nužno obeležavaju sprejom. A članovi odbora još uvek su u dilemi: prska li se desna ili leva ruka, cela šaka ili samo prst, šaka spolja ili iznutra... Ako se prska samo prst, da li se prska bilo koji ili kažiprst, ili palac, ili... Videh da se ustručavaju da prsnu kažiprst bez jagodice (a beše takvih bar pet komada) ili smatraju da takvog prsta nema (pa prsnu na levoj). Nije ni u pravilniku precizirano šta se prska onima koji kažiprst na desnoj nemaju. Teoretski treba sve slučajeve predvideti.
Nekad je samo za invalide, one koji su nepokretni, postojala mogućnost da breg ode Muhamedu, tj. da u vlastitom domu glasaju. Ove godine, stekla sam takav utisak, tu mogućnost imao je svako ko zatraži. Glasači donosili na ceduljicama imena komšija, zvali telefonom lično... Niko ih ne upita koliko godina imaju, od čega boluju, jesu li nepokretni ili... Doduše, u pravilniku ništa ne piše o tome na koje se tačno slučajeve to odnosi. Bila sam u iskušenju da pozovem kako bi moj tata glasao (samo da sam to želela; draže mi je da ne snosi deo odgovornosti za očekivani rezultat i budućnost): ne može da dođe, mrzi ga da se oblači. Svaka je domaćica mogla pozvati jer ne može da ostavi ručak na šporetu. Nešto slično se upravo i desilo: pedesetogodišnja žena sačekala je terensku ekipu skockana i spremna da, nakon glasanja, krene za Beograd. Stariju gospođu zatekli su kraj šporeta kako kuva ručak. Malo je ko od jedanaest glasača bio nepokretan.
Vrlo zanimljiva beše i epizoda s glasačem naknadno upisanim u birački spisak. Kad kažem naknadno upisan, to samo znači da se dečko pojavio s rešenjem, dobijenim nedelju dana ranije. U spisku ga nije bilo. Predsednik i pomagači odmah se uzvrteše. Ne znaju šta će, pa (pogrešno) računaju da oni "iznad" znaju. Ispostavi se da ni nadređeni nisu upućeni ni u šta sem da niko ko nije upisan ne može da glasa. Tako je dečku glasanje onemogućeno. Oni "odozgo" naknadno su se, izgleda, informisali o navedenom slučaju, pa je telefonom javljeno da se dodatak biračkom spisku nalazi u nekom od žutih koverata (koji su tada, očito, prvi put i otvoreni). Sreća da je dečko takođe bio u jednom od biračkih odbora, tu u blizini, pa su ga (malo mesto, sve se zna) pozvali da obavi svoju građansku dužnost, odnosno iskoristi svoje pravo. A da je živeo negde na periferiji, da je otišao kući, šta onda? Kad se prihvatiš neke funkcije, ne misli samo na ćar koji ćeš izvući, pripremi se za posao koji si prihvatio.
Poseban utisak na mene su ostavili "nosači (i nosačice) džakova. Dok sam silazia niz stepenice, idući kući, oni su navirali u suprotnom smeru, peli se kao po onim Sremčevim društvenim merdevnama, s takvim ponosom, u zanosu. Mnogi od njih koje znam nisu me videli jer su gledali kroz mene, ozbiljna ili osmehnuta lica, kao da im je tata jedan od kandidata.
Kaže narod: ako hoćeš da vidiš kakav je ko, daj mu vlast. A preteruje.
Daj mu samo džak u kojem će nositi
glasačke listiće, da lično preda Izbornoj komisiji (da vidiš te
ozarenosti, ponosa i širokih osmeha, te bitnosti, ko da nosi Titovu
štafetu). Mada je dosta i da zaokružuje glasače u biračkom spisku ili
drži sprej i prska.
Kako na biračkim mestima, tako i u državi: na najvišim funkcijama su oni koji im nisu dorasli. A ne bi trebalo ni smelo tako da bude. Mnoge ustanove propadaju upravo stoga što su date na upravu pogrešniim ljudima, koji ili ne znaju ili ne rade svoj posao. Duša me boli za tolike biblioteke (i gradske i školske), kulturne ustanove u kojima rade ljudi s neodgovarajućom stručnom spremom, čak bez naklonosti knjizi, neproduhovljeni, ograničeni, nezainteresovani (ni za šta, sem za skok na društvenoj lestvici; a i to se može, verujte, ma koliko da si mali i neuk).
Posao bi trebalo davati ljudima koji to zaslužuju svojim znanjem i ničim drugo (bez obzira na njihovo eventualno stranačko opredeljenje), ljudima koji taj posao vole i spremni su da se zalažu. Jedino tako društvo može da napreduje. Da svako, opskrbljen znanjem, radi po svojoj savesti, a ne po direktivi. Sve dok su na bitnim mestima dobri podanici, a loši i nestručni radnici, ne može da valja.
Нема коментара:
Постави коментар