Ne dan, život je suviše kratak. I čoveku je malo dve ruke da postigne sve što želi (naročito kad želi mnogo). Prinuđena sam stoga da često sedim na dve stolice, tj. da budem aktivna na više polja istovremeno. Recimo, gotovo redovno gledam seriju (onu rusku, Kuhinju) i kuckam tekst. Ne pitajte kako to uspevam.
Međutim, postoje situacije u kojima mi se ta rasejanost zamera. Jutros je Staša stala kraj mog kreveta (s kojeg ja, ispada, i ne silazim: tu spavam, tu očajavam, tu jedem, tu pišem, tu sanjam, tu uzdišem, tu planiram, tu odlučujem, tu kule gradim, hvatam zjala i čupam pa sadim...) i udubila se u crtanje mačke (nije persijska, nije sijamska ni ova naša šarena; nisam uspela da joj razaznam ni lik ni rasu). I kako sam ja blenula u monitor, a tobože se divila njenom umetničkom delu, ona me oštro opomenu: U oci, u oci me gedaj! Tek kad je poslušah, zadovoljno spusti pogled (koji u mene beše, prekorno, uprla) i naloži: Vidi kako crtam! Razume ona da imam mnoga interesovanja, ali mora da se zna šta je prioritet.
Нема коментара:
Постави коментар