Zima je biila sa puno
sneegaa... Ne, ne ovde (ono malo ne beše ni za zub, jedva sam se dvaput
na sankama spustila); na drugom kraju sveta. U toplom domu ugodno
popodne udvoje gustirahu moja sestra i zet. I valjda ih obuzela neka
nostalgija, za zavičajem, za minulim dobom, za prohujalom mladošću (sve
nas ista muka muči)... pa se latili starih fotografija.
Videvši jednu zetovu školsku sliku, sestra upita iz koje je to godine (srednje škole). A zet ozbiljno, odmerivši i sam još jednom sve školske drugove (ili tek isključivo drugarice, da se zaključiti iz potonjeg), reče: Po Belminim sisama (ju, baš mi je nezgodno da ih pomenem, ali ne bi valjalo da ih izbegnem ili preimenujem -- oduzeću komentaru najbolje i načiniti pometnju u zetovom slikovnom kalendaru) rekao bih da je druga! Nasmejah se i sama (tom nesumnjivo preciznom pokazatelju vremenskog trenutka), prizvavši u sećanje to doba jedrine, buđenja i bujanja... (Šta sam ja na slici iz tog perioda imala: prugastu zelenu košulju ili roze džemper? Spominje li me neko gdegod po dobrim... ovaj, po dobru? Uzda li se kogod u moje poprsje pri određivanju datuma i obrazovnog nivoa? A ne bih ja svojim nedrima verovala, sad bi čoveka obmanule, bestidnice, da sam četvrta godina.)
I još je dodao moj zet da je (na pomenutoj slici) najbolja riba u razredu bila profesorica. E, znaju one, čak i kad nisu u prvoj mladosti, da budu takve da ti pamet stane, srce siđe u pete, a poraste žudnja za znanjem (e pa, ako vam je poslednji subjekat izneverio očekivanja, dibidus ste bezobrazni).
Al' da se vratimo vremenskim odrednicama... Ko zna šta je potom snalazilo te Belmine (ne)srećnice (i da nisu decenije prošle, čopor dece možda ima, začas se to izaka) i je li im pomućena stara slava (što je ponosno, i prkosno, štrčala u budućnost). A, jasno, ničija nije do zore gorela i starenju zalud opiru se tela (pa i s... da ne vise). Nadam se da Belma neće zameriti što su joj grudi, i to dok bejahu u najboljem dobu (sad već ko zna na šta liče, pa ni kao narativni motiv nisu zanimljive... što ne znači da ne bi mogle biti... u nekoj drugoj i težoj priči, o propadanju lepote), ovekovečene na mom blogu.
Dodatak:
Nedavno mi sestra pomenu da je Belma bila na proslavi mature (tri, tri i po decenije). I kad je potom upitala zeta kakve su joj sad s..e (žena, mora biti, štuca ko luda, a pojma nema koliko su interesovanje izazvale njene mladalačke grudi, skrenuvši time pažnju i na sadašnje, svakako ni blizu zanosne), on, večito spadalo, nemarno (pa ne boli tuđa rana) reče: Kao u prvom osnovne! Đubre (muško), na to je dodala sestra, večito na strani žena. Đubre iskreno...
Videvši jednu zetovu školsku sliku, sestra upita iz koje je to godine (srednje škole). A zet ozbiljno, odmerivši i sam još jednom sve školske drugove (ili tek isključivo drugarice, da se zaključiti iz potonjeg), reče: Po Belminim sisama (ju, baš mi je nezgodno da ih pomenem, ali ne bi valjalo da ih izbegnem ili preimenujem -- oduzeću komentaru najbolje i načiniti pometnju u zetovom slikovnom kalendaru) rekao bih da je druga! Nasmejah se i sama (tom nesumnjivo preciznom pokazatelju vremenskog trenutka), prizvavši u sećanje to doba jedrine, buđenja i bujanja... (Šta sam ja na slici iz tog perioda imala: prugastu zelenu košulju ili roze džemper? Spominje li me neko gdegod po dobrim... ovaj, po dobru? Uzda li se kogod u moje poprsje pri određivanju datuma i obrazovnog nivoa? A ne bih ja svojim nedrima verovala, sad bi čoveka obmanule, bestidnice, da sam četvrta godina.)
I još je dodao moj zet da je (na pomenutoj slici) najbolja riba u razredu bila profesorica. E, znaju one, čak i kad nisu u prvoj mladosti, da budu takve da ti pamet stane, srce siđe u pete, a poraste žudnja za znanjem (e pa, ako vam je poslednji subjekat izneverio očekivanja, dibidus ste bezobrazni).
Al' da se vratimo vremenskim odrednicama... Ko zna šta je potom snalazilo te Belmine (ne)srećnice (i da nisu decenije prošle, čopor dece možda ima, začas se to izaka) i je li im pomućena stara slava (što je ponosno, i prkosno, štrčala u budućnost). A, jasno, ničija nije do zore gorela i starenju zalud opiru se tela (pa i s... da ne vise). Nadam se da Belma neće zameriti što su joj grudi, i to dok bejahu u najboljem dobu (sad već ko zna na šta liče, pa ni kao narativni motiv nisu zanimljive... što ne znači da ne bi mogle biti... u nekoj drugoj i težoj priči, o propadanju lepote), ovekovečene na mom blogu.
Dodatak:
Nedavno mi sestra pomenu da je Belma bila na proslavi mature (tri, tri i po decenije). I kad je potom upitala zeta kakve su joj sad s..e (žena, mora biti, štuca ko luda, a pojma nema koliko su interesovanje izazvale njene mladalačke grudi, skrenuvši time pažnju i na sadašnje, svakako ni blizu zanosne), on, večito spadalo, nemarno (pa ne boli tuđa rana) reče: Kao u prvom osnovne! Đubre (muško), na to je dodala sestra, večito na strani žena. Đubre iskreno...
Нема коментара:
Постави коментар