Kad ne znaš šta sa sobom i sa svojim životom da radiš, izađi na put i hodaj. Ako je taj put posut kamenjem i vijuga između pustih njiva, bićeš srećan (što postojiš i osećaš, čak i ako patiš).
Volim kad nigde nikog nema. Zato čim uočih priliku u daljini (šta to o ramenu nosi, sekiru? možda će me njome napasti?), pomislih da se okrenem i vratim, te tako izbegnem neminovni susret (i da beše bez oruđa, jednako bih strepela od mimoilaženja). Ali pobedih samu sebe: Ne vidiš ko je, ne znaš da li ga znaš, ali šta ti može biti? Reći ćeš "dobar dan", on će reći "dobar dan" i svak će produžiti dalje.
Tek na koji metar razdaljine prepoznah rođaka. Rukovasmo se i učtivo razmenismo koju rečenicu: Kako si, šta radiš, kako ostali? I tako u oba smera: on pita, ja odgovaram; ja pitam, on odgovara.
Tek na koji metar razdaljine prepoznah rođaka. Rukovasmo se i učtivo razmenismo koju rečenicu: Kako si, šta radiš, kako ostali? I tako u oba smera: on pita, ja odgovaram; ja pitam, on odgovara.
Što sama (šetaš), upita me. A zašto da ne sama, šta fali, upitah ja. Ma ništa, taman posla, prepade se, misleći da me je nešto uvredio. Potom, pomenuvši (kao ovlaš, a veliku svoju muku) da nema s kim da se porazgovara, dodade još i kako vreme leti (svi znamo koliko je ta ptica brza i izdržljiva, odmora ne ište; ako će ko da mi sipa so na ranu, baš to treba da kaže; izgleda da je ta istina i iza najbanalnijih iskaza uvek prisutna i tišti čoveka). Pa jeste, moradoh da se složim, više iz učtivosti (inače se razmatranjem letačkih sposobnosti vremena radije ne bih bavila), čim završiš školu, vreme prosto pomahnita... pa vidi samo kako deca začas porastu... Ma ne kažem, pusti decu, opet njemu bi neugodno (pomisli da me uvredio pominjući decu, koja ko iz vode rastu, dok vreme leti, a ja ih nemam). Samo se nasmejah.
I pre neki dan me, kaže, video izdaleka, pa se pitao (i sad je od jeda kapu s glave strgao, pa je u ruci gužvao, jer ne uspe jednom slobodnom rukom da je na glavu vrati): Zar je moguće da sama...? (Taj rođak mi uvek ostaje malo nedorečen, gotovo svaku rečenicu moraš da mu sam u sebi dovršiš.) Valjda mu to izgleda ko neka božja, nezaslužena, kazna. Svi se uparili, decu izrodili, neki se i rasparili... Samo ja, obezdomljena i neukorenjena, bezdetna, zemljom hodam, dok nada mnom (valjda je to poligon za sve letače) vreme leti.
Konačno se razdvojismo (on beše nadomak kuće, a ja naumila bar do njegovog vinograda). Ode on, noseći na plećima svoju muku, a ja sa svojom odšetah lako, ruku pod ruku.
I pre neki dan me, kaže, video izdaleka, pa se pitao (i sad je od jeda kapu s glave strgao, pa je u ruci gužvao, jer ne uspe jednom slobodnom rukom da je na glavu vrati): Zar je moguće da sama...? (Taj rođak mi uvek ostaje malo nedorečen, gotovo svaku rečenicu moraš da mu sam u sebi dovršiš.) Valjda mu to izgleda ko neka božja, nezaslužena, kazna. Svi se uparili, decu izrodili, neki se i rasparili... Samo ja, obezdomljena i neukorenjena, bezdetna, zemljom hodam, dok nada mnom (valjda je to poligon za sve letače) vreme leti.
Konačno se razdvojismo (on beše nadomak kuće, a ja naumila bar do njegovog vinograda). Ode on, noseći na plećima svoju muku, a ja sa svojom odšetah lako, ruku pod ruku.
Zašto je problem biti sam? Pa ja sam sama i u gomili ljudi. A mnogo mi je lepše i bliže sam sebi kad gomile nema.
Нема коментара:
Постави коментар