Nezgodno je prati kosu u tuđoj kući. Pogotovo kad je kuća stan, a u njemu se sabralo mnogo ljudi. Pogotovo kad je kosa farbana, u crveno, pa će se (tuđi) peškiri isflekati. Jednostavnije je otići frizeru i vratiti se s loknama. Pogotovo kad ti lokne lepo stoje. Pogotovo kad su crvene boje. I kad crveni peškir ostaje frizerki da opere.
Međutim, lako se može desiti da u salonu (dodatno) osedite čekajući svoj red. Jer reda uglavnom nema. Da, zakazali ste za jedan. Ali žena je zakazala za pola dvanaest, pa nije došla tad, već dva sata kasnije. I kako da je ne "ubace", kad slavi, gosti tek što nisu, ima posla... Mi negde ne žurimo. I kafu će nam skuvati. Meni ne, ne pijem, ali sestri.
Dok se jedna mušterija na stolicu smesti, frizerka popuši cigaretu, pristavi kafu. Isfenira mušteriju do pola, pa kafu zakuva, naspe u šoljice i posluži. Onda nastavi feniranje. Utom pristigne još neka od stalnih mušterija, ali tek da vidi kako je, šta i koga ima, da čuje kakvu novost... I ispivši kafu, pomenuta tetka pokupi šoljice, te ih opеrе... u šamponjeri. A onda se i metle lati, te počisti čuperke s poda. Frizerski saloni su mesna okupljališta žena, klubovi u kojima se druže i razmenjuju abrove. Šta sve nisam čula, ali nikakva mi vajda, pomenute ljude ne poznajem.
Takav je frizerski salon u provincji: svi čiste, piju kafu, puše (to me naročito jedi), uskaču preko reda, tračare. Ti čekaš od jutra do sutra.
U tim provincilajnim salonima kao da je vreme stalo. Setih se frizerskih "salona" (od kojih su neki bili kućne prostorije) iz detinjstva, gde se frizirala naša majka. U njima je vladala još veća intimna atmosfera, neretko kućna (što je razumljivo, s obzirom da je jedan od njih u stvari bio kuhinja, odnosno dnevna soba). Dok je majka čekala da joj odstoje one papilotne za minival, što mirišu ko truli crni luk, trudila se da frizerki bude od pomoći (a i da odagna sopstvenu dosadu, što mi deca, čekajući je, i nismo uspevali): mešala ručak na šporetu (i lovila po šerpi zalutale, ko zna čije, dlake), čistila s poda ostatke (ko zna čije) kose, rasklanjala suvišne predmete sa stola... Nije ni imala mnogo izbora: frizerka je ostavi s onom kiselinom na glavi, pa nestane ko zna gde, obavljajući ko zna šta (hrani kokoške, zakucava s mužem plot, kači svinjče na čengele...). Što više frizerkinih kućnih obaveza preuzme na sebe, to veće šanse mušterija ima da ne ostane bez kose.
Uprkos svemu, nedostaju mi ti mali, neugledni saloni (sušta suprotnost ovim današnjim, neprijatno ulickanim), to negdašnje idilično vreme koje se u njima jedva micalo (a niko nigde posebno nije žurio, pa nas se to nije ni ticalo).
Međutim, lako se može desiti da u salonu (dodatno) osedite čekajući svoj red. Jer reda uglavnom nema. Da, zakazali ste za jedan. Ali žena je zakazala za pola dvanaest, pa nije došla tad, već dva sata kasnije. I kako da je ne "ubace", kad slavi, gosti tek što nisu, ima posla... Mi negde ne žurimo. I kafu će nam skuvati. Meni ne, ne pijem, ali sestri.
Dok se jedna mušterija na stolicu smesti, frizerka popuši cigaretu, pristavi kafu. Isfenira mušteriju do pola, pa kafu zakuva, naspe u šoljice i posluži. Onda nastavi feniranje. Utom pristigne još neka od stalnih mušterija, ali tek da vidi kako je, šta i koga ima, da čuje kakvu novost... I ispivši kafu, pomenuta tetka pokupi šoljice, te ih opеrе... u šamponjeri. A onda se i metle lati, te počisti čuperke s poda. Frizerski saloni su mesna okupljališta žena, klubovi u kojima se druže i razmenjuju abrove. Šta sve nisam čula, ali nikakva mi vajda, pomenute ljude ne poznajem.
Takav je frizerski salon u provincji: svi čiste, piju kafu, puše (to me naročito jedi), uskaču preko reda, tračare. Ti čekaš od jutra do sutra.
U tim provincilajnim salonima kao da je vreme stalo. Setih se frizerskih "salona" (od kojih su neki bili kućne prostorije) iz detinjstva, gde se frizirala naša majka. U njima je vladala još veća intimna atmosfera, neretko kućna (što je razumljivo, s obzirom da je jedan od njih u stvari bio kuhinja, odnosno dnevna soba). Dok je majka čekala da joj odstoje one papilotne za minival, što mirišu ko truli crni luk, trudila se da frizerki bude od pomoći (a i da odagna sopstvenu dosadu, što mi deca, čekajući je, i nismo uspevali): mešala ručak na šporetu (i lovila po šerpi zalutale, ko zna čije, dlake), čistila s poda ostatke (ko zna čije) kose, rasklanjala suvišne predmete sa stola... Nije ni imala mnogo izbora: frizerka je ostavi s onom kiselinom na glavi, pa nestane ko zna gde, obavljajući ko zna šta (hrani kokoške, zakucava s mužem plot, kači svinjče na čengele...). Što više frizerkinih kućnih obaveza preuzme na sebe, to veće šanse mušterija ima da ne ostane bez kose.
Uprkos svemu, nedostaju mi ti mali, neugledni saloni (sušta suprotnost ovim današnjim, neprijatno ulickanim), to negdašnje idilično vreme koje se u njima jedva micalo (a niko nigde posebno nije žurio, pa nas se to nije ni ticalo).
Нема коментара:
Постави коментар