субота, 13. јануар 2018.

Palačinke za moje sestriće

Donedavno su moji najmlađi sestrići po svoj prilici verovali da se palačinke isključivo kupuju. Moj predlog da im palačinke napravim, tačnije da ih naparvaimo zajedno, prihvatili su s oduševljenjem. Babu ta euforija nije dotakla. Ona je gunđala zbog brašna koje se rasipalo po stolu i po podu, gunđala, zvocala, gunđala... A mi nismo obraćali pažnu, dobro smo se zabavljali.
I sad malo-malo, a jedno od njih se doseti: ajde p'avimo pakike! Ja možda počnem da se izvlačim i nećkam, ali oni ne puštaju: aajdee... Dok trepnem, već su u potrazi za b'asnom, već u frižideru našli jaja, već jedno polupali...
Pre neko veče taman što sam počela da pečem, pa servirah jednu za Ignjata, a drugu za Stašu. Međutim, došlo je do nepredviđenih problema. Staša se, iz nekog razloga, nadurila. Sedi na stolici, pa pognula glavu i odlučno, kenjkajući, izjavi: Sad neecu pakiku... ja sam se najuutila! 

Ee, ko se ljuti (dok se slatkiš muti), može da ostane gladan! Izabrala si pogrešno vreme i način. Vidi se da je još mlada i neiskusna. (Ne odbija se palačinka topla i ukusna!)

Нема коментара:

Постави коментар