понедељак, 15. јануар 2018.

Staša harambaša

Kako uđe u tržni centar, Staša se cima iz naših ruku, pa, uspe li da se otrgne, jurne ko puštena s lanca, najpre na one lizalice kod ulaza. Nije to zdravo, pokvarićeš zube, ubeđujemo je. A ubedimo je tek ako je ko ščepa u snažne šake i odvuče odatle, ne obazirući se na njeno histerisanje.
Onda jurne u najbližu radnju, pa među štendere. Katkad se, s osmehom od uva do uva, vrati do nas, pa opet nestane između majica i džempera. Nekad se s bratom zaigra, pa zasednu na pod, iza nekih silnih rukava i nogavica, da predahnu.
Prošli put je protrčala kroz celu prodavnicu i uletela kao vihor u jednu kabinu, srećom praznu. Danas mi uteče u knjižaru, jedva sam je izvukla. Otima se i propinje, vrišteći: čekaaj, da vidim one sive carapee! Sive čarape u knjižari, ljudi moji! Jedino ako je skoro objavljen neki istoimeni bestseler, a ja nisam dočula.
Rekla je majka da je više nigde neće voditi do proleća. A do proleća biće ona još snažnija, i veća, i brža... ko će joj na put stati, ko je zauzdati.

Нема коментара:

Постави коментар