петак, 3. новембар 2017.

Za ceo život, kako da ne

Ne znam šta ću sa sobom. Postala sam glavni hejter na Fejsu (a i van njega). 
Kad god se pomene ljubav, meni je to patetično i odbojno. Smejem se naročito onima koji danas naivno u (večnu) ljubav veruju i u nju se zaklinju, a već prekosutra leti perje.
I kad vidim usklike na Fejsu: "ljubav za ceo žiivot...", crkla bih od smeha. Curo, jesu l' ti svrake popile mozak? Uzmimo kao pretpostavku da to stvarno jeste ljubav (a ne interes, a ne koristoljublje, a ne navika, a ne potreba...). Kakav dokaz imaš za svoju tvrdnju, za ljubav kojoj ne ističe rok? Ni ti joj ne možeš garantovati večnost, da ćeš večno voleti tog kojem si obećala; kako možeš biti sigurna da će ti on tu ljubav uzvraćati dok je živ?
Ta tvoja ljubav za ceo život trajaće... dok ti se stomak ne otrombolji i sise ne oklembese, dok te ne zatrpaju obaveze (pa nemaš kad ni da se očešljaš, a kamoli doteruješ i šminkaš), dok te ne snađu podočnjaci.. dok ne stignu mlađe, lepše i jedrije...
Ljubav za ceo život... svaka na dan venčanja obećava i sanja... a svakim danom potom ona je sve manja i manja. Gledam i slušam, sama nisam probala (i da jesam osetila, istinska je ljubav neiskaziva i nesvodiva na banalne izjave). Ako nisam kumovala, kroz plot sam gledala... kako ljubav brzo čili i jedno se drugog klone oni što su bliski bili. 

Нема коментара:

Постави коментар