Juče mi se nekoliko ljudi obratilo istom rečenicom: Kako je užasan dan! I, makar promumlavši nešto, ja sam se, po navici ili iz puke učtivosti, složila (ne osećajući isto). A dotad, nije mi palo na pamet da je dan užasan.
Odavno to ne pomišljam, ni za jedan dan. Svaki mi je dan divan, naročito kad otpočne, pružajući mi priliku da ga ispunim onim što volim: da pišem, kreiram kojekakve sitnice, igram se sa sestrićima, šetam, gledam ptice na nebu, sanjam...
Gazeći mokro žuto i crvenkasto lišće, ja se smešim. Noge mi u šarenim gumenim čizmama, ali glava u oblacima... Kiša po meni sipi, zgrčena su mi blago ramena, ali sam srećna jer vazduh miriše na zimu, na praznike...
Pred jednom radnjom sedi dečak, razvlači harmoniku, koja cvili ko mačka kad je moji sestrići ščepaju... Kiša rominja, on, gotovo osmehnut, tapka stopalom u ritmu muzike. U jednom prolazu na betonskom zidu leži čovek, zgrčen, pokriven (delimično) samo duksericom, spava. U drugom prolazu leži čovek oslonjen glavom o kantu za smeće, budan i prepušten sudbini.
Ulice pune ljudi, svi nekud žure, ozbiljni, namrgođeni, pokisl. Vraćaju se u tople domove, kraj peći, pod jorgane i u zagrljaje. Kiša pada; užasan dan?!
Нема коментара:
Постави коментар