уторак, 7. новембар 2017.

Šešir ili alava zmija

Viidi kako c(r)tam, pozva me Staša. Šta je to, upitah, gledajući njeno likovno delo. Nac(r)tala sam vava, kaže. Jaao, što ti je lep lav, bodrim njen umetnički razvoj, mada ja i stvarno mogu da nazrem grivu. I vidim lava kako sedi. Gde su mu oči, pitam. I ona pokaza baš tamo gde sam mislila. A gde mu je rep, nema rep. Nema Vep, i ona se uspaniči. Onda mu začas neki rep naškraba.
Posle je pored nacrtala gudu. To nije guda, nasmejao se Ignjat, dodavši potom: juzna ti je (ne, ne misli da je južna naspram severne rođake, već da je ružna; misli da je ružna i nema dlake na jeziku). Staša gleda zbujeno (ne može čovek odmah i lako da prihvati kritiku svog dela). Igi, nemoj tako, prekorih ga, lepo je. Obeshrabruje je na samom početku umetničkog izražavanja, to nije dobro. Nije lepo, južno je, ostade Ignjat pri svom sudu.
To guda, kaže ona potom, ozarena. Juzna (prihvatila bratovljevu primedbu), debela, mala, spaava. Jao, rekoh nasmejavši se (tiho, da svinju ne probudim), isti si Mali Princ. 

Ne da crta svinju, no joj jasno određuje i nijanse. Ignjat, poput odraslih u čuvenom delu, vidi šešir, a Staša alavu zmiju koja je pogutala slona.

Нема коментара:

Постави коментар