петак, 17. новембар 2017.

Poljupci po Makijaveliju

Maša ga često stisne u zagrljaj jer to je jedini način da ga izljubi. Ignjat se uvek otima i ljuti: Maso, ja ne volim se ljubim! 
Kad je nečim zanesen, međutim, zaboravlja da se brani. I ja onda ljubim bez prestanka. A nekad pomaže i ucena (cilj opravdava sredstvo, šta ću).
Nedavno sam bila odsutna tri-četiri dana, pa kad se vratih, zatražih da me poljubi. Poljubi me, kažem. On se smeška, ali ne ljubi. Ako me ne poljubiš, ja opet idem. Gde, upita. (Aha, nije mu svejedno.) Daleko, tamo gde sam bila. I poljubi me brzo, kratko (da mu ne pobegnem).
Jesam li ti nedostajala, pitam Ne, odgovori ko iz topa, ali tiho. (Nije njemu u prirodi da se mazi i iskazuje osećanja.) Da li ti je bilo žao što nisam bila tu? Ne. Ćao, onda odoh opet. Bilo mi je žao, brzo procedi (da mu tetka ostane tu gde sedi).

Ko voli svoju tetku, mora trpeti i njene poljupce. A tetka koja voli da ljubi sestriće kao da vuče korene iz porodice Makijaveli (ni od ucene ne preza kad ljubiti želi).

Нема коментара:

Постави коментар