Što ne gledate televizor, upitah čim u sobu stupih. (Od juče imamo Open IPTV, čudno mi da su već danas izgustirali.) Ne znamo da upalimo. Kako ne znate? Uzmem ja daljinski, kliknem na crveno -- ništa, kliknem na plavo -- ništa. E, ne znam ni ja (brzo odustajem od borbe, to mi je karakteristika). Sestra, međutim, uze daljinski i poče da pokušava, pa tako i uključi (pokazivala mi kako, al' nisam se ni trudila da zapamtim).
Dok je vitlala rukom u kojoj joj beše daljinski, primetih ironično: rekao mi je čovek da ruka mora da bude savijena u laktu, pa okreneš jedan krug udesno (palac i najbliži mu prst na desnoj nozi prekršteni, dok stojiš samo na levoj, telesna temperatura ne viša od 37,7...). Ona se nasmeja, ali nastavi da traži pogodan ugao i trese onaj daljinski ko toplomer nakon upotrebe... Belim daljinskim pališ, plavim pojačavaš i gasiš, belim biraš kanale... Ma đavo da ih nosi, nisam ja žongler!
I brecnuh se: ako budem morala da stavljam jednu ruku za leđa, a nogu sebi za vrat, ili da odigram kazačok da bi se upalio, neću ni da gledam TV!
E, lako je, kaže ona, upališ ovde i kad bude sneg... Šta, i sneg moram da čekam, prekidoh je. Samo bih da pogledam pokoji film, neću da se sankam!
Al' šta ćeš, kad već imamo televiziju, šteta da se uludo harči, a i lakše mi da zaspim (pošto prvo dobro zađem u noć blenući u ekran). Stavim oba daljinska upravljača pod jastuk, pa mašem njima naizmenično i stiskam gotovo nasumično (u mraku i ne vidim dobro, a još ne poznajem raspored tastera da bih bez greške kucala naslepo), dok ne potrefim šta hoću.
Dok je vitlala rukom u kojoj joj beše daljinski, primetih ironično: rekao mi je čovek da ruka mora da bude savijena u laktu, pa okreneš jedan krug udesno (palac i najbliži mu prst na desnoj nozi prekršteni, dok stojiš samo na levoj, telesna temperatura ne viša od 37,7...). Ona se nasmeja, ali nastavi da traži pogodan ugao i trese onaj daljinski ko toplomer nakon upotrebe... Belim daljinskim pališ, plavim pojačavaš i gasiš, belim biraš kanale... Ma đavo da ih nosi, nisam ja žongler!
I brecnuh se: ako budem morala da stavljam jednu ruku za leđa, a nogu sebi za vrat, ili da odigram kazačok da bi se upalio, neću ni da gledam TV!
E, lako je, kaže ona, upališ ovde i kad bude sneg... Šta, i sneg moram da čekam, prekidoh je. Samo bih da pogledam pokoji film, neću da se sankam!
Al' šta ćeš, kad već imamo televiziju, šteta da se uludo harči, a i lakše mi da zaspim (pošto prvo dobro zađem u noć blenući u ekran). Stavim oba daljinska upravljača pod jastuk, pa mašem njima naizmenično i stiskam gotovo nasumično (u mraku i ne vidim dobro, a još ne poznajem raspored tastera da bih bez greške kucala naslepo), dok ne potrefim šta hoću.
Нема коментара:
Постави коментар