U našoj kući ima neko ko sakriva tablete. Ne lekove, ne daj bože, čime majka da mi se drogira! TABLETE, akuzativ množine muškog roda.
Mada po dejstvu nema razlike između tableta muškog i ženskog roda: to, bre, droga, i ovako i onako. Majka je, ko i većina žena, odavno gutačica tableta. A sestrići mi opsednuti tabletom.
Navela sam ga najpre u množini jer višestruku štetu pravi, svim mojim sestrićima. A u stvari, imaju samo jedan. I taj jedan ide iz ruke u ruku. Ili jedno igra igrice, ostali načičkani oko njega, oslonjeni mu na rame, bulje, navijaju, sugerišu... Sem tog ekrana ne vide ništa, ne jedu, a često i ne dišu. Upotrebila sam množinu da u nju mogu da računam i mobilne telefone, kojih ima u izobilju. I svako dete dočepa po jedan, pa zuri dok se baterija ne istroši ili mu neko drugo otme.
Kritikujem vazda, opominjem da će da oćorave. Ali ne vredi. Niti čuju niti vide. Ako tableta nema na vidiku, možemo se kojekako poigrati: i crtati, i glumiti, i pevati, i maskirati se... Al' čim oči tablet spaze, za sve drugo gube interesovanje.
To oči ujutru ne otvori, a već pita gde je tablet. Gde je? Otkud ja znam? Čim ugrabim priliku, tj. zateknem tablet bez nadzora, on u mojoj fioci završiti mora. I onda prođe nekoliko dana dok ga se sete i navale da traže. Umanjujem štetu koliko mogu.
I danas u neko doba, dok su se deca zamajala oko nečeg zdravijeg, tablet opet nestao. Gde je tablet, upita me sestra. Otkud ja znam? A nadam se da ni drugi neće skoro saznati. (Samo da sestri ne zatreba peškir iz visokog ormara u hodniku. Deci bi pored peškira zatrebao i metar visine.)
Mada po dejstvu nema razlike između tableta muškog i ženskog roda: to, bre, droga, i ovako i onako. Majka je, ko i većina žena, odavno gutačica tableta. A sestrići mi opsednuti tabletom.
Navela sam ga najpre u množini jer višestruku štetu pravi, svim mojim sestrićima. A u stvari, imaju samo jedan. I taj jedan ide iz ruke u ruku. Ili jedno igra igrice, ostali načičkani oko njega, oslonjeni mu na rame, bulje, navijaju, sugerišu... Sem tog ekrana ne vide ništa, ne jedu, a često i ne dišu. Upotrebila sam množinu da u nju mogu da računam i mobilne telefone, kojih ima u izobilju. I svako dete dočepa po jedan, pa zuri dok se baterija ne istroši ili mu neko drugo otme.
Kritikujem vazda, opominjem da će da oćorave. Ali ne vredi. Niti čuju niti vide. Ako tableta nema na vidiku, možemo se kojekako poigrati: i crtati, i glumiti, i pevati, i maskirati se... Al' čim oči tablet spaze, za sve drugo gube interesovanje.
To oči ujutru ne otvori, a već pita gde je tablet. Gde je? Otkud ja znam? Čim ugrabim priliku, tj. zateknem tablet bez nadzora, on u mojoj fioci završiti mora. I onda prođe nekoliko dana dok ga se sete i navale da traže. Umanjujem štetu koliko mogu.
I danas u neko doba, dok su se deca zamajala oko nečeg zdravijeg, tablet opet nestao. Gde je tablet, upita me sestra. Otkud ja znam? A nadam se da ni drugi neće skoro saznati. (Samo da sestri ne zatreba peškir iz visokog ormara u hodniku. Deci bi pored peškira zatrebao i metar visine.)
Нема коментара:
Постави коментар