Jesen već beše poprilično maha uzela. Jedno poslepodne dok se vraćah iz grada, spazih dečaka kako u vazduhu drži bicikl. Držaše ga visoko dignutog i pokušavaše da prebaci s druge strane ograde, na trotoar. Toliki bicikl bio je ozbiljan teret za dečaka, otprilike desetogodišnjaka. Kapija beše na sasvim drugom kraju. Ni na tren se ne upitah zašto bicikl ne istera kako treba. Samo pritrčah, rekavši: Daj da ti pomognem! Preuzeh bicikl u svoje ruke i spustih na tlo. Dečak učtivo zahvali, pa se i sam začas preko ograde prebaci.
Tek potom pomislih da mu je majka možda, iz nekog razloga, zabranila izlazak. Možda mu je i kapiju zaključala. Suludo bi bilo, inače, da bicikl onako...
Ali mi beše simpatično i nekako arhaično njegovo nastojanje da, uprkos potencijalnoj zabrani, sebi priušti vožnju i avanturu izvan dvorišta, u kojem je zatočen (što te više stežu, to se više otimaš). Deca danas uglavnom vreme provode u zatvorenom, s tastaturama i telefonima u rukama. Možda je zato dečak s biciklom bio toliko primamljiv prizor. Moguće je da čak i nema kompjuter. Inače bi se zasigurno prilepio uz ekran. I dok bi trepnuo (nakon sati i sati igranja igrica), detinjstvo bi već neopaženo iščililo (jednom, kad sazri i ostari, žao bi mu bilo).
Tek potom pomislih da mu je majka možda, iz nekog razloga, zabranila izlazak. Možda mu je i kapiju zaključala. Suludo bi bilo, inače, da bicikl onako...
Ali mi beše simpatično i nekako arhaično njegovo nastojanje da, uprkos potencijalnoj zabrani, sebi priušti vožnju i avanturu izvan dvorišta, u kojem je zatočen (što te više stežu, to se više otimaš). Deca danas uglavnom vreme provode u zatvorenom, s tastaturama i telefonima u rukama. Možda je zato dečak s biciklom bio toliko primamljiv prizor. Moguće je da čak i nema kompjuter. Inače bi se zasigurno prilepio uz ekran. I dok bi trepnuo (nakon sati i sati igranja igrica), detinjstvo bi već neopaženo iščililo (jednom, kad sazri i ostari, žao bi mu bilo).
Нема коментара:
Постави коментар