Dopala mi preksinoć u ruke Stašina drvena tabla s nekim životinjama, kojima su glave razdvojene od tela.
Kako mi ruke bejahu dokone, rešiše da se zabave. Međutim, te glave neko je toliko istumbao i pomešao da nikako nisam mogla lisičju glavu da dovučem do lisice, a da lava rešim pandine. Zato što možeš da ih guraš samo određenom putanjom, a neke su od tih glava prave glavurde, ne možeš glavu slona kraj žirafine provući (jedna mora nazad da ustukne, da pričeka dok druga prođe, pa da se potom vrati na mesto). A ja zapela, hoću pa hoću, lakšim i prekim putem. Ma samo malo fali, milimetar-dva, da se glave mimoiđu. Malo fali, a velike muke stvara. Kivna što mi se ne da glave da složim onako kako treba, upitah se glasno ko smisli tu zavrzlamu ko Rubikovu kocku.
Videći me kako se napinjem da proguram glavetine kroz iglene uši (mrzelo me da manevrišem i rotiram, pa navalila ko sivonja), sestra mi se obrati ko svom detetu (kad šta suludo naumi, pa hoće da ga urazumi): ljubavi, ne može taako, moraš prvo da... Eto, hoće da bude duhovita (na moj račun). I da ispadne pametnija, pa mi ote tablu da pokaže kako treba. Ali brzo joj splasnu optimizam. Zapelo, a, iscerih se podrugljivo.
Tek što spusti tablu nazad na ugaonu, Maša je dohvati i očas posla svako telo dobi glavu kakvu je želelo.
Kako mi ruke bejahu dokone, rešiše da se zabave. Međutim, te glave neko je toliko istumbao i pomešao da nikako nisam mogla lisičju glavu da dovučem do lisice, a da lava rešim pandine. Zato što možeš da ih guraš samo određenom putanjom, a neke su od tih glava prave glavurde, ne možeš glavu slona kraj žirafine provući (jedna mora nazad da ustukne, da pričeka dok druga prođe, pa da se potom vrati na mesto). A ja zapela, hoću pa hoću, lakšim i prekim putem. Ma samo malo fali, milimetar-dva, da se glave mimoiđu. Malo fali, a velike muke stvara. Kivna što mi se ne da glave da složim onako kako treba, upitah se glasno ko smisli tu zavrzlamu ko Rubikovu kocku.
Videći me kako se napinjem da proguram glavetine kroz iglene uši (mrzelo me da manevrišem i rotiram, pa navalila ko sivonja), sestra mi se obrati ko svom detetu (kad šta suludo naumi, pa hoće da ga urazumi): ljubavi, ne može taako, moraš prvo da... Eto, hoće da bude duhovita (na moj račun). I da ispadne pametnija, pa mi ote tablu da pokaže kako treba. Ali brzo joj splasnu optimizam. Zapelo, a, iscerih se podrugljivo.
Tek što spusti tablu nazad na ugaonu, Maša je dohvati i očas posla svako telo dobi glavu kakvu je želelo.
Нема коментара:
Постави коментар