Tata je pronašao stoličicu, ali ne tamo gde ju je ona ostavila. Ja sam je sklonila u sobu, rekoh, nisam mogla da prođem od onog fikusa (nadžogerila žena i fikus i stolicu, ko barikadu, pred sobna vrata). Ne mogu da sakrijem jed, prosto moj san nikad nije bio da živim u botaničkoj bašti, naročito kao podstanar jednog fikusa (koji će mi uskraćivati slobodu kretanja, tj. teturanja kroz hodnik).
Bogami, dobro ste ga skresali, jetko nam prebaci majka. /Evo pre neko veče kad se Staša s fikusom (jedva, a onolicko dete) mimoiđe, na fikusu ostade list manje. Vidii kako ruši, vidii, reče Ignjat uprevši prstom u polusveli list na podu (da je valjao, duže bi se opirao)./ Pa šta ga stavljaš nasred kuće, jedva dočekah da iskalim gnev zbog tog štapa s nekoliko pišljivih listina, koji, izgleda, ima prava na veći komfor nego mi. Ma nemoj, uvredi se ona, ko i uvek, a gde da ga stavim? Stavi ga u... sad kad ti nisam rekla! Pa stavi ga gde hoćeš! Ako nemaš gde, nemoj da ga uzgajaš. Treba mi zbog fikusa da idemo uvučena stomaka? Sve na prstima i uza zid da se mičemo, da slučajno ne okrznemo tu jalovu biljnu spodobu (da ima neki raskošni cvet, crveni, ljubičasti, roze, žuti... pa da mu se do zemlje poklonim)? Hajde de, dosta smo u kući trpeli to ugnjetavanje (mislim, da budem iskrena, ja i nisam: kad god sam pokraj tog čuda prošla, u glavi mu se od mog posrtanja zavrtelo). Pravda za ukućane i neko ćoše za fikus!
Нема коментара:
Постави коментар